Psi su uslijed neprekidne domestikacije bili podvrgnuti znatnim promjenama u ponašanju i time se udaljili od svog, sada rođaka – vuka. Domaći pas evoluirao je u životinju mirniju, nježniju i odaniju od vuka. Prema Lindsayu, “… psi su izgubili vučji nagon mesoždera i ponašanje grabežljivca karakteristično divljim kanidima.” (Lindsay, 2000.)
Druga značajna razlika je u tome što psi fizički i spolno sazrijevaju mnogo ranije od vukova. Psi postaju spolno zreli u dobi od 7-10 mjeseci, dok vukovi postaju spolno zeli u dobi od otprilike 22 mjeseca. Uz to, psi se redovito pare s više patnera, kuje se tjeraju dvaput godišnje, a mužjak psa plodan je tijekom cijele godine. Vukovi su s druge strane, selektivni i imaju jednog parnera čitav život, vučica se tjera jednom godišnje, a testisi mužjaka van sezone parenja atrofiraju pa je mužjak plodan samo jednom godišnje. (Lindsay, 2000.)
Još jedna bitna razlika je ta da psi laju u znak upozorenja i obilježavaju uriniranjem. Vukovi to također izvode, ali ne tako često. Važno je dodati da svi domaći psi ne laju. Lindsay predlaže: “… sklonost lajanju može biti naučeno ili potaknuto utjecajem okoline. On kaže: “Coppinger i Feinstein osporavali su funkcionalnu i komunikativnu važnost lajanja pasa”. Lindsay kaže da su raspravljali “kako je lajanje kao ponašanje slabo usmjereno, pre nejasno, čak beznačajno”.
Znanstvenici su podijeljeni po pitanju inteligencije između dviju vrsta. Neki inzistiraju na tome das u vukovi inteligentniji. Po njima “…vukovi moraju raditi da bi preživjeli” i imaju drukčiju “proporciju (veličinu) mozga”. Lindsay zaključuje: “…takva su nagađanja fascinantna” i predlaže da bi bilo “korisnije proučavati relativnu inteligenciju među kanidima uspoređujući njihov rad u kontroliranim uvjetima i raspravljati o inteligenciji u smislu količine naučenih vještina i sposobnosti rješavanja problema.” (Lindsay, 2000.)
Jedna od omiljenih kvaliteta pasa je sklonost zadržavanja karakteristika šteneta i kad odrastu, što je najvjerojatnije adaptacija prilikom domestikacije. Prema Lindsayu “…nekoliko promjena u ponašanju može biti zapaženo u karakteriziranju mlađahnosti. On kaže: “… domaći psi u mnogočemu se ponašaju poput štenaca vuka starih 4-6 mjeseci”. Proces zadržavanja ovih djetinjastih osobina naziva se neotonija. (Lindsay, 2000.)
I na kraju, vukovi mogu formirati vezu s čovjekom u slučaju izostanka utjecaja odraslih pripadnika iste vrste i straha. S druge strane, psi se lako vežu uz ljude i kada mogu birati, često preferiraju društvo čovjeka naspram društva ostalih pripadnika svoje vrste. Umanjena sklonost bježanju koja je rezultirala pitomošću i koja je stečena domestikacijom pomogla je u stvaranju jake motiviranosti pri traženju društvenog kontakta s ljudima.
Pas je nastavio evoluciju od proto-psa, na kraju je bio dresiran za okupljanje i obranu stoke i za lov. Ne tako davno, process namjernog uzgoja odabirom određenih urođenih osobina danas nam daje preko 400 različitih pasmina pasa. Takva raznolikost nije poznata kod nijedne druge vrste, pa je samim time pas jedinstven. Danas pse koristimo u razne svrhe, a mi ljudi neprestano nalazimo nove načine na koje ih možemo iskoristiti.
Pojačana potreba psa za označavanje urinom dodatno ga razlikuje od vuka. Javlja se kao pretjerana potreba za komunikacijom, a točan je razlog nepoznat. Neki znanstvenici nagađaju da uriniranjem označavaju teritorij, međutim, prema Lindsayu, “Scott uvjerava da označavanje urinom ne služi označavanju teritorija, nego pas manje-više ostavlja poruku drugima da je nedavno prošao nekim putem.” (Lindsay, 2000.)
Ostale razlike u ponašanju uključuju “uzorke gresivog ponašanja” između vrsta. Zapaženo je da “kad vukovi postanu spolno i društveno zreli, skloniji su agresivnije i direktnije konkurirati za društveni status.” Lindsay kaže: “stil tučnjave… znatno se razlikuje” i primjećuje da psi “ograničavaju svoj napad na glavu, vrat i ramena”, dok vukovi više koriste “blokade tijelom… napadajući ekstremitete” stavljajući protivnika u puno ranjiviju poziciju. (Lindsay, 2000.)
Jedinstvena kvaliteta sačuvana kod domaćeg psa je spremnost na toleranciju nepoznatih. Tipični vuk ne prihvaća nepoznate, čak niti unutar čopora. Tipični vuk oprezan je u blizini ljudi, te ima nisku granicu tolerancije pri započinjanju sukoba. Danas je zbog ljudskog utjecaja u mnogim krajevima svijeta vukovima vrlo teško napredovati.
Prema Lindsayu, bitan utjecaj domestikacije je “smanjenje instinkta grabežljivca”. “Vukovi posjeduju skupinu urođenih uzoraka ponašanja koji su lako izazvani adekvatnim stimulansom… kad ugledaju plijen, vukovi reagiraju na nači tipičan vrsti, prezentirajući odgovarajuće sekvence ponašanja.” Taj niz ponašanja uključuje saginjanje, vrebanje, otkidanje, zalijetanje, napadanje, griženje i trešenje. Pred istim stimulansom (plijenom), psi se uglavnom igraju ili izazivaju ciljani plijen” (Lindsay, 2000.)
Napisala: Sandra Ilievski, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa
reference:
Mech: The Wolf – the ecology and behavior of an endangered speciesl
Coppinger: Dogs: a new understanding of canine origin, behavior and evolution
Abrantes: The evolution of canine social behavior
Lindsay: Applied dog behavior and training