Zašto moj pas ne sluša?

“Moj pas me ne sluša, a zna što mu naređujem!” “Sigurno ZNA što želim, išli smo u školicu, prošli smo tečaj ovaj i onaj…” “Moj pas je tvrdoglav!” “Moj pas me vuče za nos, radi od mene budalu!“ “Moj pas je glup, prgav, zločest, proračunat…“

No, jesu li naši psi zaista zločesti, glupi, tvrdoglavi? Pokušavaju li nas zaista vući za nos, manipulirati? Odgovor je – NE! Baš kao i za ostala osjetilna bića, i za pse vrijede isti principi učenja. Baš kao i mi ljudi, neki psi uče brže, neki sporije. S nekima je lako raditi, dok su drugi nešto zahtjevniji. Ne postoje glupi, tvrdoglavi niti zločesti psi.

Više je razloga zbog kojih vas pas u određenom trenutku neće poslušati:

Prevelika očekivanja
Mnogi skrbnici od pasa očekuju previše u pre kratkom roku. Ovo se posebno odnosi na štence od kojih očekujemo da što prije prestanu raditi nered, da se smire, da ne uništavaju, da znaju bezbroj “naredbi” i da besprijekorno slušaju.

Baš kao što smo mi ljudi tijekom odrastanja i razvoja prolazili različite periode, prolaze ih i životinje. Štenci su pseća djeca, mačići mačja, ždrebad konjska… i svi prolaze kroz period djetinjstva i puberteta, odrastaju i stare. Iako su vrsta drukčija od naše, i za njih vrijede slična pravila. Kada su mali, ne znaju ništa, a pogotovo ne znaju kako se treba ponašati prema našim, ljudskim pravilima koja za njih nisu prirodna. Da bi ih usvojili i naučili ovise o nama i našim sposobnostima odgajanja, usmjeravanja i podučavanja. Očekivati od malog šteneta da se ponaša kao odrastao odgojen i zreo pas isto je kao da očekujemo da dijete od 2-3 godine ima znanje i obrazovanje osobe koja je završila nekakav fakultet ili ima puno životnog iskustva i znanja. Odgoj i učenje su procesi koji traju – tjednima, mjesecima, godinama. Baš kao za odgoj djeteta i za odgoj šteneta potrebno je puno strpljenja, vremena i truda. Razlika je u tome što psi ipak puno brže sazrijevaju i smatraju se odraslima već s dvije ili tri godine, za razliku od ljudi koji se smatraju odraslima s 18 godina. I naravno, razlika je u potrebama karakterističnim njihovoj vrsti.

Pas nije naučio značenje određenog signala
Tek kada pas u 8 od 10 slučajeva odgovara na zadani signal u 8 od 10 različitih situacija,  možemo smatrati da je pouzdano naučio značenje određenog signala. Na primjer, vaš pas na signal “sjedni” sjedne svaki puta kada ste kod kuće i kada stojite ispred njega. No kada ste vani, ili ga tražite da sjedne kada promijenite poziciju tijela (npr. stanete sa strane), sjest će samo ponekad, ili neće uopće. Vi smatrate da pas zna što od njega tražite, zna što znači “sjedni”, no zapravo pas nije u potpunosti naučio značenje tog signala. Razlog tome je što psi nisu sposobni generalizirati na način na koji smo sposobni mi ljudi. Generalizirati znači primijeniti nešto u različitim situacijama i pod različitim okolnostima. Moramo imati na umu da psi nisu ljudi, i iako su principi učenja isti, način na koji uče i shvaćaju je različit.

Nismo dovoljno jasni
Za razliku od pasa, ljudi komuniciraju verbalno, često pri tom zaboravljajući da psi ne razumiju naš govor niti razumiju riječi povezane u rečenice. Naravno, psi mogu naučiti značenje mnogih riječi, no da bi pouzdano naučili njihovo značenje, moramo im objasniti na vrlo jasan i precizan način. Psi reagiraju na intonaciju glasa, na naše izraze lica i govor tijela. Na primjer, ako smo prilikom učenja određenog signala “sjedni” signal izgovarali određenim tonom glasa i sjedili ispred psa, a u nekoj drugoj situaciji taj isti signal izgovorimo drukčijim tonom glasa i stojimo, pas će biti zbunjen i neće biti siguran što od njega tražimo. Zato što, kao što sam gore navela, psi nisu sposobni generalizirati na način na koji to možemo mi ljudi.

Isto tako, često se desi da pas već dobro svlada značenje određenog signala, no mi ne razmišljajući izgovaramo druge signale i očekujemo da će pas razumjeti i poslušati. Osnovno pravilo kod učenja jest da jedan signal ima jedno značenje.

Na primjer:
Signal “dođi” znači kreni od točke A (mjesta na kojem se trenutno nalaziš), do točke B (osobe koja izgovara signal – nas). Često se dešava da kad želimo da pas dođe na poziv, umjesto signala koji smo ga učili izgovaramo “idemo”, “hajde”, “kreni”. Čak i “tu dođi” psu zvuči drukčije od jednostavnog signala “dođi”.

Ako smo psa naučili da za signal “dođi” koristimo određeni pokret rukom, naprimjer, tapšanje dlanom po bedrima, a u sljedećoj situaciji koristimo mahanje, pas neće razumjeti što želimo od njega.

Ili, ako smo psa još dok je bio štene zvali tako da čučnemo, raširimo ruke i veselo zovemo “Dođi, dođi, dođi!”, a onda jednog dana promijenimo stav (stojimo uspravno) i način izgovaranja signala (ozbiljnim tonom glasa jednom izgovoren signal “Dođi”) pas neće pouzdano znati što želimo i biti će zbunjen.

Znači – moramo biti vrlo jasni i precizni kod davanja bilo kakvih signala te biti svjesni svojeg stava (govora tijela), izraza lica i načina na koji signal izgovaramo (ton, izbor riječi).

Poticaji, motivacija
Poticaji i motivacija iznimno su važni prilikom učenja, ne samo kod pasa, već kod svih osjetilnih biča, uključujući i nas ljude. Radnje, odnosno ponašanja koja su potaknuta imaju veće šanse ponavljati se. Često se dešava da vrlo malo ili gotovo uopće ne potičemo željene radnje, no od psa očekujemo da besprijekorno sluša.

Pozitivni poticaj nešto je što psa motivira da želi raditi. Poticaji imaju vrijednost i jačinu, a njih određuje isključivo pas. Poticaj mora biti dovoljno snažan da bi pas ponavljao željenu radnju. Isto tako, količina, učestalost i trajanje poticanja trebaju biti dovoljni da bi pas stekao naviku i pouzdano naučio određenu radnju.

Mnogi odustaju jer se boje da će pas postati ovisan o poslasticama, da će se udebljati, da će početi “žicati” hranu od stola, smatraju da je nagrađivanje isto što i podmićivanje.

Međutim, to nije točno ako psa potičemo za određeno ponašanje i u određenom trenutku (kada pas napravi ono što želimo). S vremenom poticanje (nagrađivanje) postaje varijabilno (povremeno, promjenjivo) i postupno se prorjeđuje. Ako ne želite da pas moli kraj stola dok jedete, jednostavno ga nećete hraniti dok sjedite za stolom i ignorirat ćete molećiv pogled. Ako pas nikada ne dobije hranu od stola, neće imati razloga čekati hranu i odustat će. Ako ne želite da se pas udeblja, smanjit ćete obrok za onoliko koliko je pas pojeo tijekom učenja. Podmićivanje nije isto što i poticanje. Kada na kraju mjeseca dobijete plaću, vi ste nagrađeni, ne podmićeni. Ako na primjer radite u nekoj ustanovi, a netko vam ponudi novac zato da prije dođe na red – to je podmićivanje.

Poticaji iz okoliša
Ponekad je, bez obzira na to koliko su ukusne poslastice koje imate, bez obzira na to koliko ste bili dosljedni, psima nešto iz okoline zanimljivije, a ignoriranje vašeg zahtjeva i dobivanje onog što želi može za psa biti još je veći poticaj!

Što se češće ovakvo ponašanje ponavlja, odnosno, što je češće pas uspješniji u onome što radi (ignorira vaš signal), što je češće nagrađen onime što želi u određenom trenutku (trčanje za mačkom, vjevericom, igra s drugim psima, skakanje po ljudima), to će manje biti motiviran onime što vi nudite.

Različiti poticaji iz okoline često za nas mogu biti pravi izazov. Pseće osjetilo njuha i do 100 000 puta jače je od našeg. Psi mogu nanjušiti divljač ili kuju u tjeranju s velike udaljenosti, miša ili krticu duboko pod zemljom. Osjetilo sluha istančanije je od našeg. Mnogih poticaja iz okoline nismo, niti ćemo ikada moći biti svjesni jer ih ne možemo namirisati niti čuti, no moramo biti svjesni da oni postoje i da postoji velika mogućnost da će utjecati na ponašanje našeg psa. Samim time možemo pretpostaviti o kojim se poticajima radi te na osnovu toga vježbati, poticati psa za poželjna ponašanja i koliko god je moguće spriječiti ona nepoželjna. To zahtjeva dosta razmišljanja, planiranja i vrlo često pomoć iskusnog i kvalificiranog instruktora.

Bol, nelagoda, neraspoloženost
Ponekad psi “odbijaju poslušnost” jer se ne osjećaju dobro ili ih nešto boli. Psi nam ne mogu riječima objasniti što im je i zbog toga uvijek trebamo dobro razmisliti o mogućim uzrocima i razlozima “neposlušnosti” prije nego ih proglasimo zločestima, glupima ili tvrdoglavima.

Neki od primjera s kojima sam se susrela:
Jedne godine usred ljeta vraćala sam se iz grada i na semaforu stala pored gospodina koji je uz sebe vodio psa. Mužjaka. Nekastriranog. Kratkodlakog. Uporno je govorio psu da sjedne. Pas bi sjeo, pa se podigao, meškoljeći se s noge na nogu. Čovjek bi oštrim glasom ponavljao “sjedni”, trzao uzicu i gurao psu stražnjicu rukom prema tlu. Primijetio je da ih gledam i počeo se opravdavati kako je pas inače vrlo poslušan, ali eto, danas se baš nešto inati.

Nasmiješila sam se i rekla: “Gospodine, skinite vi svoje čarape i cipele pa stanite na asfalt. Probajte skinuti i gaće pa sjesti”. Zbunjeno me pogledao, gotovo uvrijeđen. No brzo sam mu sa smiješkom rekla da je temperatura zraka prešla 30 stupnjeva, a temperatura asfalta sigurno je dvostruko veća. Malo se zamislio, pa gotovo vrisnuo: “Ajmeeee, u pravu ste! Hvala!” pomazio psa i ispričavao mu se tepajući dok je trkom prešao cestu i odveo psa na travu. Pas je djelovao presretno što je njegov čovjek napokon shvatio zašto ne želi sjesti, a sigurno niti šetati.

Drugi je primjer moj pas koji je nedavno na povratku kući iz šetnje sjeo nasred livade i oglušio se na moje pozive. Vratila sam se do njega, zakopčala uzicu i pozvala ga “idemo”. Nije htio. Gledao je u mene gotovo ukočenim pogledom. Čučnula sam do njega, počela ga pregledavati i uskoro shvatila da se u njegovu bujnu dlaku na trbuhu zapetljala grana puna trnja koju sam potom vadila još narednih pola sata.

Umjesto da mi neprestano tražimo od pasa da nas besprijekorno slušaju, ponekad je nužno da mi poslušamo njih! To je jedan od bitnih faktora koji utječu na kvalitetu odnosa s našim psima.

Stres, preuzbuđenost
Stres i stresne situacije utječu na ponašanje, učenje i pamćenje. Kada je pas pod prevelikim ili konstantnim stresom ne može se koncentrirati niti učiti. Stres može biti uzrokovan tjeskobom, strahovima, različitim zdravstvenim stanjima, ili utjecajima iz okoline (npr. vrućina, hladnoća itd.) te učenjem koje se temelji na kažnjavanju i fizičkim korekcijama.

Neki se psi previše uzbude u određenim situacijama. Na primjer kada vide poznatu osobu, drugog psa ili životinju. S takvim psima vrlo postupno treba poraditi na učenju i razvijanju samokontrole.

Odnos sa psom i iskustva
Naš odnos sa psom itekako utječe na njegovo ponašanje. Neki psi slušaju iz straha od kazne, no takva “poslušnost” nije pouzdana. Mnogi NE SLUŠAJU zbog straha od kazne ili zato što su u procesu učenja doživjeli nešto neugodno.

Na primjer, pas se nije odazvao na pozive te je bio kažnjen nakon što je ipak došao nakon tko zna kojeg poziva. Pas će povezati posljednju radnju (prilaženje osobi koja ga je pozvala), s trenutnom posljedicom (kaznom – vikanje, agresivan stav tijela i izraz lica, bacanje na pod, udarac…).

Pozitivno potaknute radnje imaju veće šanse ponavljati se. Suprotno tomu, kažnjavanje radnji smanjuje šanse za ponavljanjem. Osim toga, pas kaznu i nelagodu može i vrlo često povezuje s osobom koja kaznu primjenjuje.

Odnos sa psom trebao bi biti zasnovan na međusobnom povjerenju, ne na strahu od kazne. Povjerenje se gradi i stječe s vremenom, ne u 5 minuta. Da bi izgradili odnos zasnovan na povjerenju trebamo se potruditi razumjeti i prihvatiti pseće ponašanje, potrebe i emocije, učiti ih tako da ih motiviramo, usmjeravamo i budemo što jasniji, zaštitimo ih kada je to potrebno.

“U radu sa životinjama, opsjednuti smo brzim rezultatima i strahom od neuspjeha. Previše smo fokusirani na kontrolu nečega što je izvan našeg dosega. Kontrola drugih je iluzija, Sizifov posao. Nikada nećemo moći kontrolirati ono što ne želi naše kontrolu. Nikada nećemo moći kontrolirati okoliš. Sve što činimo jest je da poduzimamo nesamjerljive mjere koje nam daju lažan osjećaj moći…
… Možda životinju možemo zatvoriti, sputati ju, držati na kratkom povodniku, ometati ili ju podmićivati hranom. Ali životinju nikada nećemo moći kontrolirati, osim ako ona dobrovoljno ne prihvaća nas i naše želje…
… Sve što možemo učiniti jest da pokušamo kontrolirati naše misli, naše emocije i naše ponašanje. Ako smo to učinili ispravno, možemo kod njih postići željene promjene – ne protiv njihove volje, ne silom ili bilo kojom prividnom tehnikom kontrole, nego zato što one to žele. ” Roger Abrantes


Bookmark the permalink.

Comments are closed.