Ne, ne i ne!

Najčešća riječ koju skrbnici izvikuju kada žele prekinuti neželjeno ponašanje svoga psa je “Ne!”. Svi to radimo ili smo radili – riječ “Ne!” sveprisutna je u našem vokabularu te je često upotrebljavamo i u odgoju djece i u komunikaciji s ljudima.

No psi su ipak nešto drukčiji kada je u pitanju verbalna komunikacija. Mnogi će psi na oštar i strog ton glasa uz izgovorenu riječ “Ne!” na trenutak zastati, no potom ipak nastaviti s onime što su radili, pogotovo ako su dovoljno udaljeni od nas. Tada dobivaju epitete “bezobrazan”, “tvrdoglav”, “zločest” i sl. Plahiji i osjetljiviji psi prestat će s onim što su radili i zauzeti submisivan položaj (leći na trbuh ili na leđa, ponekad se pomokriti), ili će pak izrazom lica ostaviti dojam da su krivi i da znaju da su pogriješili, što je naravno, netočno. Psi reagiraju na naše stroge geste, no to ne znači da u sljedećem trenutku ili neki drugi put neće nastaviti s onim što se nama ne sviđa.

Mnogi skrbnici negoduju i nezadovoljno inzistiraju: “Pas zna da je pogriješio, ali je tvrdoglav, glup, razmažen, bezobrazan, inati se…” “Kako ne bi znao? Pa stoput sam mu rekao ‘Ne!'”.

Psi definitivno nisu glupi, inat i tvrdoglavost ljudske su osobine, a riječ “Ne!” psima ne znači apsolutno ništa, kao što im ne znače ništa niti ostale riječi (odnosno verbalni signali, koje volimo nazivati naredbama). Da bi pas razumio značenje određene riječi, odnosno signala, trebamo biti vrlo precizni i dosljedni u učenju.

Iako između ostaloga komuniciraju i vokalno, psi nisu verbalna bića, ne govore hrvatski, njemački, engleski… pa samim time ne razumiju značenje naših riječi niti su sposobni razumijeti riječi povezane u rečenice. Psi uče kada su im prednosti ili mane pojedinih radnji jasno predočene, a trenutne radnje povezuju s posljedicama. Isto tako, psi nemaju sposobnost kompleksnog zaključivanja, izvlačenja iz konteksta niti dobro generaliziraju poput nas ljudi.

Ako za svaku sitnicu, za svaku radnju koja se nama ne sviđa vičemo “Ne!”, ta riječ (signal) za psa gubi svaki smisao i značenje, štoviše, psu ćemo vjerojatno postati naporni i dosadni.

Psi su po prirodi oportunisti, a životinje općenito rade ono što za njih ima neku važnost, jer im je to bitno za opstanak. Konstantnim vikanjem “Ne!” i sprečavanjem psa da radi ono što u tom trenutku želi, samo ćemo trenutno spriječiti neželjeno ponašanje, no nećemo promijeniti želju psa da radi ono što je njemu važno. Zbog toga što ne razumije što se od njega traži, a želja za nečim što želi je jaka, pas može postati frustriran, nervozan i nezadovoljan. Razumljivo je da ponekad neke stvari koje pas želi, poput skupljanja smeća s poda, mogu biti opasne po život pa smo i sami prestrašeni, frustrirani i ljuti. No vlasnici se često ljute i brane psima kopanje, valjanje, hodanje po blatu i lokvama, ulaženje u vodu, griženje štapa, uzimanja u usta nečega posve bezopasnog poput zgužvanog papira nađenog na ulici… Ne dozvoljavaju psima urođena i posve normalna ponašanje.

Vikanje “Ne!” često je, osim agresivnim stavom tijela i izrazom lica, popraćeno i fizičkom kaznom (tresenjem za šiju, bacanjem na bok ili leđa). Tako signal “Ne!” postaje predznak za nešto negativno pa nas pas može početi izbjegavati, bježati ili kriomice raditi ono što želi i što ga zadovoljava (npr. jedenje s poda, valjanje u strvinu, kopanje…). Postoje i slučajevi gdje psi počnu agresivno reagirati u određenim situacijama jer su povezali vikanje “Ne!” s neugodnim podražajem (npr. cimanje povodnikom, trešenjem za šiju, udarcem) i nečim iz okoline (drugi pas, osoba, naša ruka). Neprestanim ponavljanjem i vikanjem riječi “Ne!” zapravo psa ne učimo ničemu. Signal “Ne!” preopćenit je i nije instruktivan.

Ako pas, na primjer, skače po nama ili po drugim ljudima, a mi vičemo “Ne!” psu zapravo nije jasno što mu u tom trenutku poručujemo. Po izrazu našeg lica i stavu tijela, možda će osjetiti da nas nešto ljuti. Ali što točno? Da se ne smije veseliti ljudima? Mahati repom? Lizati nas? Ne pokazujemo mu što točno od njega želimo. Ako ga pritom još odgurujemo, psu šaljemo pomiješane signale – mnogi psi odgurivanje shvaćaju kao poziv na igru ili jednostavno davanje pažnje koju traži, čak i ako je ta pažnja negativna.

Takvim načinom komunikacije i pokušavanja “odgoja” zapravo kršimo važno pravilo učenja – signal treba imati, a za psa obično i ima, samo jedno značenje. Signal je sve što ima značenje za nekoga, bez obzira je li verbalni (npr. izgovaranje riječi “sjedni”), fizički (pokret rukom), vizualni (nešto iz okoline), mirisni, zvučni…

Ako već želimo upotrebljavati verbalni signal “Ne”, trebamo ga upotrebljavati za neku određenu radnju (ponašanje), na primjer, umjesto riječi “Fuj”. No, onda taj signal upotrebljavmo samo za tu radnju i on će funkcionirati onda kada smo psu jasno dali do znanja njegovo značenje, po mogućnosti korištenjem pozitivnog poticanja i bez fizičkog kažnjavanja. Pas mora razumjeti značenje, sama riječ odnosno verbalni signal koji izgovaramo psu je nebitan i beznačajan. Ponavljam, psi povezuju radnje s trenutnim posljedicama, pa samim time riječ koju upotrebljavamo za određenu radnju (ponašanje) nije bitna! Psa možemo naučiti da riječ “krumpir” znači “sjedni”, riječ “jaje” znači “dođi”.

Sigurno su neki od vas primijetili da su sami, svjesno ili ne, naučili pse da na šuškanje vrećicom ili riječ “keks” pas dolazi na poziv! Kako?

Vrlo jednostavno:
signal (šuškanje, riječ “keks”) + poticaj koji slijedi odmah potom (pas dobiva hranu iz šuškave vrećice ili keks iz ruke) = željena radnja (dolaženje na poziv)!

Svaki puta kada ste šušnuli vrećicom (ili rekli “keks”) pas je nešto dobio. I ako razmislite – pas je vrlo brzo naučio ZNAČENJE šuškanja ili riječi “keks”. Naučio je značenje signala! Po istom principu možete psa naučiti značenje bilo kojeg signala.

Što nam je činiti?
Prvi korak u sprečavanju neželjenoga ponašanja uvijek je prevencija! Ako nam se žuri na posao, a šećemo na mjestima gdje ima puno otpadaka, psa ćemo držati na povodniku i pokušati izbjegavati takva mjesta. Ako pas obožava jurnuti u potok, također ćemo ga imati na povodniku i šetati dalje od potoka jer nemamo vremena čistiti ga nakon šetnje. Paralelno s time, psa ćemo početi učiti značenju određenih signala koje možemo kasnije upotrebljavati kako bismo spriječili ili preusmjerili neželjena ponašanja. Umjesto da se živciramo, vičemo i time psa ne učimo ničemu, trebamo razmišljati što kada i kako raditi u određenim situacijama.

Na primjer, ako pas skače na ljude, najprije se trebamo zapitati se što bismo željeli da pas radi umjesto toga. Možda da sjedne? Ili samo da stoji sa sve četiri na podu? Dakle psa najprije treba naučiti signal “sjedni”, čije je značenje “spusti stražnjicu na pod” ili signal “dolje”, čije je značenje “spusti sve četiri na pod”. Najprije ćemo željeni signal dobro uvježbati bez ometanja poput dolaska gostiju, a potom ćemo vrlo postupno vježbati u zahtjevnijim situacijama.

S obzirom na to da je skakanje na goste za psa svojevrstan poticaj (nagrada), psu trebamo dati do znanja da je sjedenje prilikom nečijeg prilaženja ili ulaska u kuću za njega puno isplativije od skakanja. Osobu koja prilazi ili nam dolazi u kuću ćemo zamoliti da psa ignorira (okrene se od psa, ne obraća mu se, ne odguruje ga i ne gleda ga), a psa ćemo nagrađivati za pristojno i mirno sjedenje. S vremenom, pas će naučiti da se sjedenje isplati – biti će nagrađen (npr. poslasticom iz vaše ruke i pažnjom druge osobe dok god pristojno sjedi).

Naravno, da bismo psa ovomu naučili trebamo malo po malo vježbati, no ako budemo dosljedni i dovoljno jasni, pas će nakon određenog vremena shvatiti i naučiti što od njega tražimo, a pozitivnim poticanjem željene radnje (nagrađivanjem) postići ćemo da pas radosno iščekuje naš signal “sjedni”. Ono što treba imati na umu, a što sam ranije spomenula, jest da psi ne generaliziraju dobro, pa ovu vježbu treba ponavljati s raznim ljudima i u različitim situacijama.

Potpuno je razumljivo da ćete se ponekad naći u iznenadnim situacijama i viknuti “Ne!”, no pokušajte nakon toga izreći signal koji je psu jasniji, određeniji – recimo, “dođi”. Na primjer, ako moj pas uzme nešto s poda, možda ću na trenutak zabrinuto viknuti “Ne!”, no potom ću reći “pusti” (otvori usta i baci što imaš na pod). Budući da sam puno truda uložila u učenje značenja signala “fuj” (ne diraj stvari na podu) i “pusti”, moj će pas pustiti ono što je uzeo u usta (lopticu, granu, smeće s poda), a da pritom uopće ne trebam vikati na njega, te će potom dobiti pohvalu (verbalni signal “bravo!”) i nagradit ću ga (poslasticom, igrom, češkanjem), čime ću potvrditi da je to ono što sam željela da napravi. Svi moji psi naučili su da signali “fuj” ili “pusti” ne znače ništa negativno i nisu kazna već upravo suprotno – veselim tonom izgovoreni signali “fuj” ili “pusti” njima znače da se nakon toga dešava nešto pozitivno.

I na kraju, moramo imati na umu pseću prirodu i pseće potrebe. Moramo shvatiti da su neke stvari koje su nama užasne i odvratne (jedenje izmeta, valjanje u strvinu, jedenje s poda (“smetlarenje”) psima urođene i potpuno normalne. Stoga kada smo sa svojim psima u šetnji, a nikuda nam se ne žuri, nije tako strašno ako se pas uprlja u blatu, ako uskoči u potok, pa čak niti ako se ponekad uvalja u strvinu. Pustite psa da njuška, da se valja, da kopa (na mjestima gdje rupe neće nikome smetati!). Pustite ga da istražuje, hvata lišće, grane… pustite ga da uzme papirić s ceste, neće mu škoditi, a tako i tako će ga pustiti kad mu prestane biti zabavan. Možete mu u zamjenu ponuditi nešto bolje – igračku, poslasticu, igru (i time zapravo učiti da pušta).

Ako vam je potrebna pomoć, svakako se obratite osobi educiranoj u području ponašanja i treninga pasa, koja će vam pomoći da psa odgajate i učite bez fizičkog kažnjavanja, na način koji psa potiče i motivira.


Bookmark the permalink.

Comments are closed.