Povijest pasa – evolucija

Povijest nastanka pasa usko je vezana uz povijest čovjeka. Do današnjeg dana njihovo porijeklo, baš kao ni naše ljudsko, nije potpuno razjašnjeno i o njemu postoje razna nagađanja i teorije.

Najrasprostranjenija teorija je ona koja predlaže da su praljudi pripitomili štenad vuka i nastavili ih uzgajati kako bi im pomogli u lovu i obrani od ostalih grabežljivaca. No je li to zaista tako?

Arheološka istraživanja ukazuju na postojanje psa u razdoblju 14000 godina pr.n.e., te da je domestikacija vjerojatno započela u Europi i zapadnoj Aziji. Međutim, arheološkom evidencijom ne može se riješiti dilema je li domaći pas nastao od jedinstvene populacije vukova ili od više njih tijekom različitih razdoblja. Slučajni dokazi ukazuju na to da bi porijeklo pasa moglo biti raznovrsno.

Fosilni ostaci životinja i ljudi s nalazišta u sjevernoj Kini, Francuskoj i Engleskoj pronađeni su u neposrednoj blizini jedni od drugih te pružaju moguće dokaze o tome da su bliski odnosi između pra ljudi i vukova postojali 14000 godina pr.n.e. Kakvi su točno bili ti odnosi, do danas nije razjašnjeno.

Najraniji fosilni ostaci koji ukazuju na domestikaciju pasa pronađeni su u Oberkasselu u Njemačkoj i datiraju iz razdoblja 14000 godina pr.n.e., a oni u Izraelu 12000 godina pr.n.e. U izraelskom nalazište Ein Mallaha pronađen je kostur šteneta pokopanog uz čovjeka. Prebivališta od kamena, tragovi usitnjenog zrnja i ostaci grobnica ukazuju da je to bilo trajno naseljeno mjesto. Fosilni ostaci ukazuju da su stanovnici najvjerojatnije bili lovci-sakupljači koji su potom postali poljoprivrednici.

Teorije postanka pasa
Neki smatraju da je najvjerojatniji predak današnjeg psa indijski vuk (Canis lupus pallipes), što zaključuju s obzirom na to da je bio manji i manje opasan za ondašnjeg čovjeka. Drugi pak smatraju da je predak današnjeg psa kineski vuk (Canis lupus chanco) s obzirom na veličinu tijela i morfološku strukturu donje čeljusti. Unatoč tome, drugi su pak identificirali zapadnoazijskog (Canis lupus arabs) i euroazijskog vuka (Canis lupus lupus) kao pretke većine europskih pasmina pasa. Na osnovu “genoma arktičkih i europskih pasmina tipa špic” Canis lupus lupus ima najveći utjecaj. (Lindsay, 2000.)

Prema Clutton-Brocku, “sličnost u veličini i osteološkim karakteristikama kod većine fosilnih ostataka domaćih pasa pronađenih na različitim pretpovijesnim nalazištima po svijetu, ukazuju na to da se manja populacija pasa odvojila od matične grupe u ranom pretpovijesnom razdoblju. On dalje tvrdi: “vukovi su najvjerojatnije bili pripitomljavani i živjeli u blizini ljudskih naselja u mnogim dijelovima svijeta, a pojedino leglo bilo kojih moglo je utemeljiti širu populaciju domaćih pasa koja je postupno postala rasprostranjena”. (Serpell, 2. poglavlje, 1995.)

Obzirom na fosilne ostatke, lokacije arheoloških nalazišta i komparativnu anatomiju, rani je prototip psa vjerojatno imao raznovrstan genetički utjecaj nekoliko vrsta vukova u različitim podnebljima i u različito vrijeme. Lindsay kaže: “biološko je porijeklo psa sada određeno… obzirom na istraživanja genetike i ponašanja, pas je pripitomljeni vuk” ali se slaže da je bliži rođak psa još uvijek nepoznat. (Lindsay, 2000.)

Prema Coppingeru i Schneideru, postoji nekoliko stajališta obzirom na točno porijeklo psa. Najprihvaćenije je ono da je sivi vuk (Canis lupus) njegov “divlji predak”. Druga predlažu da je to vuk “…koji se donekle mješao s ostalim pripadnicima roda Canis – uglavnom šakalima i kojotima”. Postoji još jedna mogućnost, a to je da porijeklo psa možda potiče od “modernijih” primitivnih pasmina poput australskog dinga, pjevajućeg psa s Nove Gvineje ili od azijskih i afričkih pariah pasa. Kako god bilo, neki smatraju porijeklo pasa zagonetkom, pa su prema tome razmatranja “preuranjena”. (Serpell, 3. poglavlje, 1995.)

Prema biološkoj klasifikaciji i vuk i pas pripadaju redu Carnivora i porodici Canidae kojoj pripadaju kojoti, lisice, šakali, vukovi i psi, te su dalje klasificirani unutar roda Canis koji uključuje vukove, šakale i pse. Mnogi se pripadnici porodice pasa mogu međusobno ukrštati i dati plodno potomstvo. To naravno ovisi o tome koliko su blisko povezani.


 

Napisala: Sandra Ilievski, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa
reference:
Lindsay: The behavioural biology of dogs;
Coppinger, Raymond and Lorna: Dogs: A New Understanding of Canine Origin, Behavior and Evolution


Comments are closed.