Domestikacija

Clutton-Brock objašnjava process domestikacije kao “dva isprepletena procesa”. Prvi biološki process nalik je prirodnoj evoluciji u kojoj “životinje-roditelji postaju reproduktivno izolirane od divlje populacije i formiraju malu temeljnu skupinu… koja će se u početku temeljiti na parenju u srodstvu i koja će pretrpjeti genetički otklon.” Te će temeljne skupine rasti i genetski će se mijenjati prirodnom selekcijom uslijed promjena okoliša i utjecaja čovjeka. Prema Clutton-Brocku, “ti pitomi vukovi postat će sve manje slični svojim precima jer će prirođeno nepostojane karakteristike poput boje krzna, nošenja ušiju ili repa, sveukupne veličine i proporcije udova biti promijenjene kombinacijom prirodne i umjetne selekcije.” (Serpell, 2. poglavlje, 1995.)

Drugi “društveni process” počeo je kad su praljudi prisvojili i integrirali pra-pse u svoje zajednice. Clutton-Brock kaže, “…vuk je postao pas… nije više bio divlji mesojed, već dio ljudskog društva s fizičkim karakteristikama prilagođenim ekonomskim, estetskim i ritualnim dužnostima ljudi… u posljednjoj fazi… osobno vlasništvo… bilo je nametnuto ogrlicom i povodnikom”. (Serpell, 2. poglavlje, 1995.)

Da bi divlja životinja preživjela potreban joj je “visoki stupanj percepcije… brze reakcije na stres”, a prema Clutton-Brocku karakteristike potrebne domaćim životinjama suprotne tomu su “…pripitomljivost, manjak straha i tolerancija na stres”. Desile su se biološke i strukturne promjene poput “hormonalnih promjena, smanjenja veličine mozga, slabiji vid i sluh, te zadržavanje juvenalnih karakteristika i ponašanja u odraslih životinja”. (Serpell, poglavlje 2, 1995.)

Karakteristike ponašanja uslijed domestikacije
Znamo da su se nakon ledenog doba mezolitska društva “…počela stalno naseljavati.” To razdoblje kreiralo je “prostor” pitomijim vukovima za daljnju domestikaciju. Vođeni novim, lako dostupnim nalazištima hrane, ti pitomiji vukovi vjerojatno su bili manje “genetski predodređeni” bježanju čime su stekli “prednost prilikom selekcije naspram onih divljih” (Coppinger, 2001.)

Lindsay opisuje ranu vezu ljudi i pitomih vukova kao “zajedništvo” dviju vrsta. Kaže: “teritoriji vučjih čopora vjerojatno su formirani u blizini ljudskih naselja koja su ih prirodno štitila od ostalih, manje prijateljski raspoloženih čopora ili grupa ljudi. To je rezultiralo “ekološkim prostorom” koji je dalje olakšavao “proto-psima” da pretrpe “nove morfološke i genetske promjene koje su postepeno vodile razvoju domaćeg psa”. (Lindsay, 2000.)

Prema Lindsayu, da bi na taj nači bio ostvaren bliski kontakt “životinja ne smije biti previše plaha niti sklona bježanju, što su osnovne značajke ponašanja domesticiranosti”. “Znanstveni dokazi za genetski divergentnu distribuciju osobina ponašanja temeljenih na relativnoj pitomosti i samopouzdanju između kanida” predočio je Belyaev u svom eksperimentu pripitomljavanja srebrne lisice (Vulpes vulpes). (Lindsay, 2000.)

Belyaev je kroz nekoliko generacija uspješno uzgojio “manje plahe jedinke” i stvorio pitomu lisicu koja se ne boji ljudi. “Iako slična genetska osnova društvene tolerancije nije bila prikazana u vukova ” lako je moguće da su ondašnji vukovi bili tolerantniji na prisutstvo ljudi.

Iz toga možemo zaključiti da je na osnovu arheoloških i znanstvenih dokaza te karakteristika u ponašanju, sposobnost života u blizini ljudi donjela promjene nužne za daljnje omogućavanje adaptacije populacijama pitomih vukova.


 

Napisala: Sandra Ilievski, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa
reference:
Lindsay: The behavioural biology of dogs;
Coppinger, Raymond and Lorna: Dogs: A New Understanding of Canine Origin, Behavior and Evolution


Comments are closed.