Strah od odvajanja (separacijska anksioznost)

Strah od odvajanja ili separacijska anksioznost je bihevioralni sindrom koji se očituje nemirom i snažnim emocionalnim reakcijama kada pas ostane sam ili je odvojen od osobe ili obitelji za koju je vezan.

Strah od odvajanja može varirati od umjerenog do ekstremnog, te može stvarati ogroman emocionalni pritisak, kako na samog psa tako i na obitelj sa kojim živi. Može se javiti kod pasa bilo koje pasmine ili križanaca, neovisno o dobi. Neke su pasmine sklonije razvijanju straha od odvajanja, primjerice, ovčarske i patuljaste pasmina ili njihovi križanci.

Uzroci straha od odvajanja
Psi su po prirodi društvene životinje i ne vole biti sami. Mnogi psi koji žive u stabilnom okruženju nikada neće razviti strah od odvajanja (separacijsku anksioznost), čak i kada njihovi ljudi svaki dan odlaze na posao. Kod nekih pasa okidač može biti nagla promjena rutine, stres (selidba, rođenje djeteta, smrt člana obitelji…) ili pak negativno iskustvo koje je pas doživio u vrijeme kada je boravio sam (prestrašio se nekog zvuka ili slično). Psi koji nisu jedini ljubimci lakše podnose promjene u svakodnevnom životu od onih koji to jesu.

Strah od odvajanja može se razviti kod pasa koji prije nisu često ostajali sami, kod pasa koji su u osjetljivom periodu razvoja bili napušteni, kod pasa koji su prerano odvojeni od majke i legla (prije 8. tjedna života), kod pasa koji su prekasno odvojeni od majke i legla (nakon 14. tjedna života) te kod pasa koji su doživjeli loša iskustva u skloništu ili su bili napušteni i prepušteni samim sebi.

Neki psi mogu razviti jaku povezanost sa određenom osobom, nisu samostalni i osjećaju se nesigurno kada te osobe nema. Strah od odvajanja može se razviti i kao posljedica starenja te zdravstvenog stanja ili bolesti, poput npr. bolesti štitnjače, Cushingova sindroma i sl.

Simptomi straha od odvajanja
Najčešći simptomi koji se javljaju kada vlasnik nije prisutan odnosno kada pas ostane sam uključuju destruktivno ponašanje (uništavanje), vršenje nužde u prostoru i po namještaju na kojem pas boravi, vokalizaciju (cviljenje, zavijanje, lajanje), slinjenje, drhtanje. Neki se pak psi zavlače na određeno mjesto i tamo u strahu čekaju povratak vlasnika.

Važno je napomenuti da nije svako destruktivno ponašanje vezano za strah od odvajanja. Psi se mogu destruktivno ponašati jer im je dosadno ili zbog nedovoljne fizičke i mentalne aktivnosti. Kod štenaca je grickanje svega na što naiđu normalno – na taj način istražuju okoliš i upoznaju svijet oko sebe.

Psi koji pate od straha od odvajanja uspaniče se kada ostanu sami, a uništavanje je najčešće usmjereno na okvire vrata i prozora (pokušavaju izaći), te na predmete koji imaju intenzivan miris vlasnika (krevet, jastuk, fotelje, kauč, odjeća i obuća). Takvi psi prate vlasnika u stopu kada je kod kuće, cvile pred vratima kupaonice kada je vlasnik unutra, uznemire se (sline, šeću amo-tamo, cvile), skaču, grebu i grizu kada se vlasnik sprema otići iz stana pokušavajući ga na taj način spriječiti da ode.

U ekstremnim slučajevima pas koji uslijed napada panike pokušava izaći, može se ozbiljno ozlijediti, a poznati su i slučajevi iskakanja kroz prozor te samoozljeđivanja poput grizenja/lizanja šapa, bedara ili genitalija. Neki će psi pokazivati opsesivno-kompulzivno ponašanje poput hvatanja repa ili vrtnje u krug.

Što neće pomoći
Imajte na umu da se pas ne ponaša destruktivno, ne obavlja nuždu i nije bučan zato što vam se želi osvetiti, zato što vas kažnjava jer ste ga ostavili ili zato što je ljut, već su takvi oblici ponašanja uvjetovani emocionalnim stanjem (strahom i panikom).

Kažnjavanje i ljutnja, pogotovo nakon što je pas već nešto uništio, psa zbunjuju i na njega djeluju kontraproduktivno – ponašanje će se uglavnom pogoršati.

Neki vlasnici smatraju da bi trebali nabaviti još jednog psa. To u nekim (vrlo rijetkim) situacijama može pomoći, no pas pati zbog odvajanja od VAS. Najprije riješite taj problem, pa tek onda razmišljajte o nabavci drugog psa.

Nikada nemojte psa kod kojeg se pojavljuju navedeni oblici ponašanja zatvarati u boks! Može se ozlijediti zbog napada panike i prilikom pokušaja da izađe. Umjesto boksa, osigurajte drugačiji oblik smještaja u kojem će se pas osjećati sigurno.

Tečajevi poslušnosti neće riješiti ovaj problem jer strah od odvajanja nije uzrokovan neposluhom! Potražite savjet kvalificiranog savjetnika za ponašanje.

Što činiti?
Za ovaj problem ne postoji brzo i jednostavno rješenje. Ponekad će trebati mjeseci rada kako bi se postigli mali pomaci, no nemojte odustajati! Svakako biste trebali porazgovarati s osobom kvalificiranom u području psećeg ponašanja koji će vam predložiti plan modifikacije ponašanja prilagođen vama i vašem psu.

Psi koji pate od straha od odvajanja osjećaju se nesigurno kada su sami. Jedan od načina jest da psu pokažete i uvjerite ga da se na vas može osloniti kad god vas zatreba i to postupnim privikavanjem na samoću. Postupno znači u početku izaći tek na nekoliko sekundi i vratiti se.

Iako će mnogi savjetovati da psa ignorirate po povratku, ja se s time ne slažem. Ignoriranje će pojačati uzbuđenje, frustraciju i napetost. Ne treba biti preushićen po povratku kako se pas ne bi previše uzbudio, no slobodno dajte psu do znanja da ste tu radi njega.

Ovisno o intenzitetu anksioznosti, na početku tretmana modifikacije ponašanja psa uopće ne biste trebali ostavljati samog. Unajmite osobu za čuvanje, ostavite psa na dnevnoj brizi, kod prijatelja, člana obitelji ili ga vodite sa sobom na posao.

Omogućite psu redovnu fizičku i mentalnu aktivnost. Ponudite mu igračke od pune gume koje se mogu puniti hranom kako bi se mogao zabavljati. Upalite radio ili televiziju, ali pazite da paljenje aparata ne postane signal koji označava vaš odlazak! Psi mogu povezati paljenje TV-a, radija, zveckanje ključeva, oblačenje cipela, odjeće za posao i mnoge druge signale s vašim odlaskom iz kuće. Pratite i bilježite koji zvukovi su okidači nemira i anksioznosti za vašeg psa. Savjetnik za ponašanje predložit će vam da psa snimate kada ste odsutni. Neki preparati poput feromona (DAP), Bachovih kapi i slično mogu pomoći, ali ne i u potpunosti izliječiti tjeskobu i strah od odvajanja. Koristite ih uz program modifikacije ponašanja koji će vam predložiti savjetnik za ponašanje.

Kako spriječiti strah od odvajanja?
Uzgajivači ili skrbnici koji podižu leglo, štence već bi od 3. tjedna starosti trebali početi s postupnim privikavanjem na samoću i to tako da najprije na nekoliko minuta odvajaju dva po dva šteneta, te potom jedno po jedno.

Kada nabavite štene, osim učenja higijenskih navika i osnova odgoja vrlo je važno odmah započeti s privikavanjem na samoću. Odvajanje od majke i legla samo je po sebi stresno za štene, stoga mu je potrebno omogućiti da se postupno privikne na novu okolinu. Najčešća greška koju vlasnici čine jest da primjerice nabave štene u petak, a već u ponedjeljak moraju na posao i štene ostave samo. Osim što štene neće biti pod nadzorom i samim time nema ga tko preusmjeravati i učiti željenom ponašanju, goleme su šanse da štene razvije strah od odvajanja. Štene nabavite za vrijeme godišnjeg odmora ili mu organizirajte čuvanje.

Slična pravila vrijede i za pse udomljene iz skloništa. Psi u skloništima gotovo su pod neprestanim stresom te često reagiraju na promjene. Udomljeni pas treba vremena za prilagodbu, a često se događa da je pas dva-tri tjedna “savršen”, a nakon toga na površinu isplivaju različiti problemi jedan za drugim. Jedan od najčešćih upravo je strah od odvajanja, a to je ujedno i najčešći razlog ponovnog napuštanja ili vraćanja psa u sklonište. Privikavanje na samoću i učenje samostalnosti mora biti postupno!

Kada govorimo o učenju samostalnosti, to znači da bi štenetu ili psu trebalo u početku omogućiti i učiti ga da ima svoje mjesto za odmor radije nego da nam je konstantno po rukama, spava s nama u krevetu i praktički nikada nije odvojen od nas. U suprotnom, štene ili pas mogu postati ovisni o nama i našoj prisutnosti te burno reagirati kada ostanu sami.


 

Napisala: Sandra Ilievski, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa


Comments are closed.