Kažnjavanje

Razlozi zbog kojih vlasnici fizički kažnjavaju svoje pse kojekakvi su, no najčešće je to iz neznanja, frustracije i zbog želje da promijene nepoželjeno ponašanje. Druga dva najčešća razloga su vjerovanje da je pas “dominantan” i da “zna” da radi nešto pogrešno. U stvari, ljudi fizički kažnjavaju pse kada ne znaju što drugo napraviti.

Danas srećom, postoji sve više znanstvenih dokaza koji ukazuju na to da fizičko kažnjavanje povećava stres kod pasa što je ujedno i jedan od glavnih uzroka problematičnih ponašanja. Profesionalni treneri i savjetnici za ponašanje svakodnevno rade sa psima koji ispoljavaju nepoželjna ponašanja – od pasa koji loše izvode zadane im “naredbe” do pasa sa ozbiljnim problemima poput strahova ili agresije. Mnogi od navedenih problema zapravo su uzrokovani pogrešnom primijenom kazne, prejakom kaznom ili kaznom provedenom u pogrešnom trenutku.

Nažalost, uvjerenje da je fizička kazna još uvijek najbolja opcija, uz uzrečicu da je “batina iz Raja izašla” neprestano se promovira od strane kojekakvih prijatelja, susjeda, veterinara, nekih trenera te u popularnim televizijskim emisijama. Brza posjeta bilo kojem forumu o psima na Internetu otkrit će mnoge koji savjetuju ostale da fizčki  “korigiraju” svog psa zbog koječega.

Što je zapravo kazna?
Prema definiciji, kazna je “stimulans koji smanjuje šanse za ponavljanje određenog ponašanja”. Različita značenja i definicije riječi “kazna” česti su uzrok nesuglasica i neslaganja kako među trenerima, tako i među vlasnicima pasa.

Mnogi smatraju da je kažnjavanje uvijek povezano s nelagodom ili boli ili pak da su svi negativni poticaji kažnjivi. Međutim, niti jedna od ovih pretpostavki nije točna. “Kazna” i “averziv” ne idu uvijek ruku pod ruku. Prema principu operantnog uvjetovanja kazna može biti pozitivna ili negativna.

Termini “pozitivno” i “negativno” u treningu imaju nešto drukčije značenje nego u svakodnevnom životu. “Pozitivno” znači nešto dodati, dok “negativno” znači oduzeti. Kazna se koristi kako bi ponašanje prestalo. Nažalost, mnogi pojam kazne povezuju s primjenom fizičke sile.

Većina ukora (oštar ton i vikanje bez da psu zapravo pokazujemo što želimo od njega) i averziva poput cimanja povodnika, hvatanja za kožu, udaraca i šokova – ukoliko ne daju rezultate ne mogu se smatrati kaznom. No,takav način ophođenja može biti definiran kao zlostavljanje ili maltretiranje, ovisno o jačini i količini averziva.

Dva pokazatelja koja dokazuju da je averziv neučinkovit i da zapravo ne može biti definiran kao kazna su učestala potreba za ponavljanjem averziva i trener/osoba koja neučinkovitost pokušava nadoknaditi postepenim pojačavanjem intenziteta averziva. Koliko ste puta vidjeli da pas šeće s davilicom oko vrata cijeli život i još uvijek vuče na povodniku? Koliko ste puta čuli i vidjeli nekoga da viče na psa ili ga “kažnjava” tresenjem za šiju jer jede s poda, a rezultata nema – pas i dalje “smetlari”, često bježi i skriva se od vlasnika sa nečim što je pokupio s ulice?

Zbog čega fizičko kažnjavanje uglavnom ne uspjeva?
Kada promatrate neke trenere, obično na televiziji – to izgleda jednostavno i lako. Nekoliko trzaja povodnikom, udarac nogom u pleksus, ubod prstom i problem izgleda riješen. Međutim, kada prosječni vlasnik psa pokuša istu stvar, kazna rijetko funkcionira i često stvara više novih problema umijesto da ih rješava. Zašto?

Da bi kazna bila djelotvorna moraju biti zadovoljena neka važna pravila:

  • Kazna se mora aplicirati svaki puta kada pas ispolji neželjeno ponašanje
  • Kazna mora biti trenutačna i izvršena unutar jedne do maksimalno dvije sekunde od početka trajanja neželjenog ponašanja da bi imala utjecaj na promjenu ili prestanak istog ponašanja
  • Averziv mora biti dovoljno snažan da bi pas prestao ponavljati neželjeno ponašanje u budućnosti, a ipak ne presnažan kako ne bi prestrašili i povrijedili psa.

Sva tri kriterija jako je teško zadovoljiti. Da bi se postigao tako precizan “tajming” koji će promijeniti ponašanje psa potrebno je puno vježbanja i prakse, što prosječni vlasnik psa nema. Stoga takvo kažnjavanje često nema učinka i ne bi se trebalo koristiti kao prvi i jedini izbor pri učenju ili modifikaciji ponašanja.

Pas kaznu povezuje s vlasnikom
Mnoge od metoda koje se preporučuju za korigiranje nepoželjnog ponašanja poput špricanja psa vodom, bacanja boce pune kamenčića ili kovanica, cimanje povodnikom, itd. zahtijevaju prisutnost vlasnika. Na taj način pas nauči povezivati kaznu s vlasnikom, a ne s određenim ponašanjem. Ono što se dešava jest da pas prestaje raditi ono što ne smije kada ugleda vlasnika ili kada je vlasnik u blizini, no kada ga nema, nastavlja raditi ono što je radio.

Pas je prije zadane kazne već nagrađen
Nije bitno koliko puta ste špricnuli psa vodom ili bacili bocu s kamenčićima kako bi ga zbunili ili uplašili. Ukoliko je vaš pas upravo zalajao na psa koji prolazi ispred prozora i taj pas je otišao – nagrađen je za lajanje. “Kazna” će biti povezana samo s vašim prisutstvom, a ne i sa lajanjem. Ukoliko je pas već pojeo nešto s ceste, nagrađen je – vaše naknadno “kažnjavanje” ili vikanje neće povezati sa zabranom uzimanja smeća s ceste već s vama i često će početi bježati s onim što uzme u usta.

Nedosljednost
Ako pas u samo 10 % slučajeva dobije ono što želi i za to nije kažnjen, nauči da jednom od deset puta može biti uspješan u svom naumu. Zbog toga su pravovremeno sprečavanje, menadžment i učenje poželjnijeg ponašanja puno uspješnija metoda.

Niste dovoljno jasni
Vaš pas može napraviti stotinu pogrešnih radnji samo dok stoji kraj vas na povodniku. Ili može napraviti jednu poželjnu radnju. “Kažnjavajući” sve pogrešne radnje trošite vrijeme i energiju, a vašem psu će trebati jako puno vremena da nauči onu jednu poželjnu – preusmjerite mu ponašanje i pokažite mu odmah što želite. Zapamtite – psi uče kada su im prednosti i mane njihovih radnji jasno predstavljene. Pas ne razmišlja logički kao mi ljudi. Pas naprosto radi ono što za njega funkcionira i prestane raditi nešto kada od toga nema koristi, kada nije nagrađen. Pretpostavljati da pas pridaje moralne vrijednosti svojim radnjama poput “ovo je dobro” i “ovo je loše” isto je, ako ne i gore od uspoređivanja pasa s djecom. Čisti antropomorfizam ili pridavanje ljudskih osobina životinjama.

Pogrešna interpretacija ponašanja
Neka ponašanja koja nazivamo neposluhom u stvari su znak stresa ili jednostavno neadekvatnog odgoja. Ta ponašanja uključuju izbjegavanje direktnog pogleda u vlasnika, njuškanje tla, ne reagiranje na “naredbe”, i sl. Na primjer, pas može izbjegavati direktan pogled u oči jer se ne osjeća ugodno. Kažnjavanje sigurno neće pomoći pri uspostavljanju kontakta i koncentracije na vlasnika!

Fizičko kažnjavanje i posljedice na ponašanje
Metode koje uključuju uporabu averziva poput električnih ogrlica, ogrlica s bodljama, davilica, okretanja na leđa ili bok, trešenja za šiju, nagle trzaje povodnikom i sl. nažalost još uvijek su prisutne u obuci i odgoju. Danas svjetski priznati treneri i stručnjaci za ponašanje pasa znaju da su metode zasnovane na fizičkom kažnjavanju i prisili često neučinkovite i opasne, posebno kod rada sa agresivnim psima.

Razlozi su sljedeći:
Većina pasa ispoljava agresivna ponašanja uslijed stresa i straha. Kao i kod drugih životinja, strah i stres kod pasa povećavaju razinu adrenalina i kortizola i utječu na reakcije. Korištenje averziva može ugroziti proces obuke jer povećava razinu adrenalina i kortizola i tako stvara stanje u kojem je pas prestimuliran te stoga teško ili uopće ne može učiti.

Psi uče tako da povezuju radnje s posljedicama i okolinom. Ako psa koji agresivno reagira na druge pse uzastopno korigiramo električnom ogrlicom, davilicom ili sličnim averezivnim metodama svaki put kada ugleda drugog psa, taj pas će prisutnost drugog psa povezati s boli, pa će se razina stresa i samim time intenzitet reakcije na drugog psa povećati.

Režanjem, lajanjem ili pokazivanjem zuba znakovi su upozorenja koje pas pokazuje kako bi izbjegao fizički sukob. Ako psa kažnjavamo za pokazivanje znakova upozorenja, pas će naučiti suzbiti te znakove i početi napadati bez upozorenja. To ne znači da se navedena upozorenja trebaju ignorirati. Ukoliko ih vaš pas pokazuje prema vama, vašoj obitelji, posjetiteljima ili drugim životinjama, obratite nam se za pomoć.

Ugušiti i potisnuti ponašanje nije isto što i promijeniti ponašanje! Averzivom se potiskuje ponašanje, u stvari, vrlo često sva ponašanja osim onog koje od psa očekujemo i želimo. U slučajevima ozbiljnih problema u ponašanju, poput agresije, potiskivanjem ponašanja ne mijenja se ishod emocionalnog stanja psa, stoga je rezultat samo privremen i često se vraća ili javlja u nekom drugom obliku neželjenog ponašanja.

Zaključak
Odgoj i podučavanje u kojem se koristi pretežno fizičko kažnjavanje zahtjeva od vlasnika da konstantno reagira na sitnice i time troši snagu i energiju. Rani i dosljedan odgoj i učenje mogu eliminirati potrebu za primjenom kazne u većini slučajeva.

Može li primjena jakih averziva uspjeti? Da, može – ukoliko se pravilno primijenjuje. No, obzirom da svog psa možete naučiti i odgojiti metodama koje pomažu u izgradnji međusobne povezanosti i razumijevanja, to zaista nije potrebno. Ako ne možete i ne znate kako – obratite nam se i pokazat ćemo vam!


 

Napisala: Sandra Ilievski, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa


Comments are closed.