Pristupi, metode i tehnike u odgoju i treningu pasa

pristup_metode_tehnike

Bez obzira na to imate li pse cijeli život ili ste tek nabavili psa, sigurno ste bar jednom, ovisno o interesu, u internetsku tražilicu upisali neki od sljedećih termina: “trening pasa”, “dresura”, “ponašanje pasa”, “odgoj pasa”…

Pritisnuli ste tipku enter na tipkovnici i… puf! Poduži je popis raznih školica, instruktora, stručnjaka i savjetnika za pseće ponašanje. Otvarate jedan link za drugim, nešto je od toga jedinstveno, a mnogo su toga jedni prekopirali od drugih uz neznatne izmjene, sve je bogato terminologijom koju slabo ili uopće ne razumijete. Najžalosnije je što u moru školica i edukacijskih centara mnogi edukatori koji nude svoje usluge upotrebljavaju termine i fraze koje ni sami ne razumiju, razumiju ih površno ili čak i ne znaju njihovo točno značenje i način na koji funkcioniraju.

Uobičajena pogreška jest miješanje i nerazumijevanje pojmova kao što su pristup, metoda i tehnika, poticaj (nagrada) i kazna. Bez jasne definicije i razumijevanja ovi pojmovi mogu biti uzrok mnogih zabluda, pa čak i nesuglasica.

Pristup, metode, tehnike – u čemu je razlika?

Pristup
Pristup obuhvaća cjelokupan stav, uvjerenja i filozofiju poučavanja. U radu sa psima postoje dva pristupa – tradicionalni i moderni. Neki pokušavaju kombinirati tradicionalno i moderno te takav pristup nazivaju “uravnoteženim”, no prema svim kriterijima to je zapravo tradicionalan pristup.

I tradicionalni i moderni pristup funkcioniraju ako se ispravno primjenjuju, no temelje se na različitim načelima.

Moderni pristup
Moderni pristup temelji se na najnovijim istraživanjima iz područja ponašanja i učenja životinja – na poznavanju normalnih, prirodnih ponašanja tipičnih za vrstu, razumijevanju motivatora koji životinju potiču da se ponaša na određen način, razumijevanju razvoja ponašanja, razumijevanju načina na koji životinja percipira određene podražaje iz okoline i reagira na njih te poznavanju anatomije i fizioloških procesa.

Dobar trener/instruktor poznaje temeljna načela etologije, evolucije i teorije učenja.

Educirani treneri/instruktori koji imaju moderan pristup služe se tehnikama utemeljenim na poticanju željenih ponašanja te preusmjeravanju, a u nekim slučajevima i ignoriranju nepoželjnih ponašanja. Ukoliko se ispravno koriste, ove tehnike mogu biti nevjerojatno moćne jer umijesto da se trudimo ugušiti neželjena ponašanja fizičkim korekcijama (kažnjavanjem), podčinjavanjem i zastrašivanjem usredotočeni smo na razvoj odnosa i poticanje željenog ponašanja. Na taj način životinja je motivirana, razvija samopouzdanje, želi surađivati i samim time brže nauči što od nje tražimo.

Treneri, instruktori i škole koji slijede moderni pristup služe se terminima kao što su “pozitivni trener”, “pozitivni poticaj”, “pozitivni trening”, “pozitivne metode”, “pozitivni pristup”, “pozitivna komunikacija”, “pristup zasnovan na znanstveno dokazanim činjenicama”, “isključivo pozitivan” i slično.

Tradicionalni pristup
Za razliku od modernog pristupa, tradicionalni pristup temelji se na zastarjelim i sa znanstvenog gledišta odavno pobijenim teorijama čopora i dominacije. Tradicionalni pristup zagovara stav da se psima trebamo nametnuti kao vođa čopora (alfa) i podčiniti ih te ih prisiliti da rade ono što mi u određenom trenutku želimo kako oni ne bi preuzeli kontrolu nad nama i našom obitelji.

Zagovornici tradicionalnog pristupa smatraju da svaki puta kada pas “radi nešto što ne smije” ili “radi nešto što nama smeta”, svaku pogrešku koju pas napravi treba kazniti. Često pritom ciljano kreiraju situacije u kojima će pas pogriješiti kako bi ga kaznili. Ukratko, koriste tehnike temeljene na kažnjavanju i učenju psa što ne smije raditi.

Zagovornici tradicionalnog pristupa također zagovaraju upotrebu opreme čija je svrha nanošenje boli i neugodnog podražaja poput davilica, ogrlica s bodljama i razne tipove elektroničkih ogrlica poput strujnih ogrlica, ogrlica koje ispuštaju psima neugodan miris (obično citronela), hladan mlaz zraka ili prskanje vodom.

Treneri/instruktori koji zagovaraju tradicionalni pristup najčešće nisu upoznati ili ih uopće ne zanimaju razlozi koji stoje iza određenog ponašanja životinje. Ne shvaćaju i/ili ne žele shvatiti da životinja ne razmišlja niti može percipirati “dobro” ili “loše” poput nas ljudi. Za njih je pas zločest, bezobrazan, dominantan, želi nas iznervirati, napakostiti nam, inati se, neposlušan je, kriv, treba “čvrstu ruku”…

Uravnoteženi pristup
U svakodnevnom životu svi težimo ravnoteži – ravnoteža je nešto dobro, razumno… Termin “uravnotežen” sugerira otvoren um, neograničenost… Nažalost, što se tiče treninga životinja i pasa, termin “uravnoteženi pristup” sve je drugo samo ne uravnotežen.

Uravnoteženi pristup zapravo je vrlo sličan tradicionalnom, samo što treneri/instruktori ponekad koriste pozitivni poticaj i nagrađivanje za željena ponašanja, no nepoželjna ponašanja kažnjavaju na isti ili sličan način kao i zagovaratelji tradicionalnog pristupa. Koriste izraz “korekcija” i žive u zabludi da korekcija nije isto što i kazna. Smatraju da svi psi nisu isti (što je točno), te da je nekima (i ponekad) potrebna fizička kazna, davilica ili slična oprema, pogotovo kada su u pitanju veliki i snažni psi/pasmine, što je apsolutno netočno.

Vrlo često ćete čuti izjave poput: “Mi koristimo isključivo pozitivu ali korigiramo psa trzajem, češće na običnoj ogrlici ili u nekom slučaju običnoj davilici…”

Ravnoteža u pravom smislu riječi može se postići samo onda kada se u procesu učenja u obzir uzmu pseća dobrobit i zadovoljstvo. Kada pas u nas ima povjerenja i radi nešto zato što ŽELI, a ne zato što je na to prisiljen kojekakvim kaznama i korekcijama.

“Pristup/trening zasnovan na znanstveno dokazanim činjenicama”
Često se moderni pristup smatra pristupom temeljenim na znanstveno dokazanim činjenicama. Ono što treba znati jest da se svaki pristup temelji na znanstveno dokazanim činjenicama. Principi i zakoni učenja vrijede jednako bez obzira na pristup te vrijede jednako za sve životinje (čovjek je u biološkom smislu također životinja) – svako ponašanje, odnosno radnja donosi posljedice koje mogu biti dobre ili loše, ponekad neutralne. Metode i tehnike trebaju se, naravno, prilagoditi životinjskoj vrsti koju učimo.

Svatko tko uči ili pokušava učiti neku životinju služi se principima učenja bez obzira na pristup, stupanj znanja i vještina, bez obzira na to je li svjestan zakonitosti koje stoje iza učenja. Mnogi toga, nažalost, nisu svjesni.

Metode
Metoda je način na koji prenosimo informacije i objašnjavamo psu (ili učeniku) što želimo od njega. Metoda je organiziran, sustavno i dobro planiran postupak čija je svrha olakšavanje i jačanje učenja.

U osnovi postoje četiri metode pomoću kojih psa možemo učiti nekoj radnji:

Navođenjem (luring) psa u željenu poziciju, najčešće hranom koju koristimo privremeno i brzo mičemo.

Hvatanjem (capturing) željene radnje tako da čekamo da pas “ponudi” željenu radnju i potaknemo ga (nagradimo) točno u trenutku kada tu radnju napravi.

Oblikovanjem (shaping) odnosno poticanjem malih sekvenci ponašanja (radnji) postupnim približavanjem željenom cilju, odnosno finalnoj radnji kojoj psa želimo naučiti.

Modeliranjem (molding) odnosno manipuliranjem i fizičkim pomaganjem (često nažalost i prisiljavanjem) psu da zauzme određeni položaj ili napravi neku radnju.

Još jedna metoda postaje sve popularnija, a zasniva se na socijalnom učenju.

Kopiranje (Do as I do) je metoda učenja psa da ponavlja (kopira) radnje koje mu pokazujemo.

Ne postoji ispravna ili neispravna metoda, niti se ista metoda može primijeniti na svim psima (i životinjama) i u svim situacijama. Nijedna od ovih metoda ne podrazumijeva uporabu fizičke sile, zastrašivanja, nanošenja boli ili nelagode. Modeliranje je doduše, metoda koju treneri koji prakticiraju moderan pristup uglavnom izbjegavaju jer sugerira prisiljavanje životinje da zauzme određeni položaj (npr. guranje stražnjice prema tlu i povlačenjem ogrlice prema gore u svrhu učenja psa da sjedne), no to ne mora nužno biti točno.

Tehnika
Tehnika podrazumijeva osobni stil instruktora odnosno trenera, način na koji provodi, razvija i implementira određenu metodu.

Metode i tehnike sastavni su dio pristupa.

Isključivo pozitivni pristup (“metode”)?
Prva stvar koju odmah treba razjasniti jest da ne postoji “isključivo pozitivan pristup” ili, kako neki vole reći – “metode” (v. gore). Treneri/instruktori koji imaju pozitivan pristup služe se tim izrazom jer žele naglasiti da je njihov način postupanja sa životinjama human. Ima i onih koji tvrde da nikad ne koriste nikakav oblik kazne, nego isključivo nagrade. Takvi ili lažu ili žive u zabludi jer nisu u pravom smislu upoznati s principima učenja i njihovim značenjem.

Svakom educiranom treneru, instruktoru ili stručnjaku za ponašanje koji je dobro upoznat sa teorijom učenja i načinom na koji funkcionira operantno uvjetovanje savršeno je jasno da je to nemoguće. Principi operantnog i klasičnog uvjetovanja isprepliću se i njima smo konstantno izloženi u svakodnevnom životu, samo ih ne analiziramo i ne obraćamo pažnju na definicije.

U interakciji i treningu životinja treneri/instruktori koji primjenjuju pozitivan pristup težit će pozitivnom poticanju i negativnoj kazni, a minimalizirati uporabu pozitivne kazne i negativnog poticanja. Minimalizirati ne znači izbaciti ili uopće ne primjenjivati jer je u nekim situacijama to nemoguće. No itekako je moguće u potpunosti izbaciti ideju o ciljanom apliciranju bolnih podražaja, forsiranju, fizičkom i psihičkom maltretiranju te o korištenju opreme koja služi isključivo zato da bi životinji nanijela bol i nelagodu poput davilica, ogrlica s bodljama, elekttoničkih ogrlica i slično.

Isto tako, savršeno je jasno da termin “pozitivna kazna” ne znači nužno nanositi bol niti zastrašivati.

Termin “kazna” sa znanstvenog stanovišta
U svijetu pasa i trenera riječ kazna jedan je od najkontroverznijih i najčešće pogrešno shvaćenih pojmova.

U svakodnevnom životu na kaznu se obično gleda kao na postupak koji je odbojan, štetan ili bolan i podrazumijeva posljedice poput udaraca, trzanja povodnikom, tresenja za šiju, vikanja, apliciranja elektrošoka itd.

U području primijenjenih analiza ponašanja i teorije učenja, termini poticaj i kazna definirani su u smislu njihova učinka na buduće ponašanje – oni ili povećavaju ili smanjuju (zaustavljaju) trajanje, intenzitet i učestalost budućeg ponašanja.

Poticaj i kazna mogu biti pozitivni (+) ili negativni (–), no ne tumače se kao nešto što je dobro ili loše, već striktno matematički – odnose se na dodavanje/apliciranje ili oduzimanje/uklanjanje.

Kod pozitivnog poticaja dodajemo nešto ugodno, nešto što životinja voli i što je za nju motivirajuće.

Kod negativnog poticaja mičemo (oduzimamo) nešto što je životinji neugodno – ponavljam, neugodno ne znači bolno ili strašno!

Kod pozitivnog kažnjavanja dodajemo nešto neugodno – što ne znači da je bolno ili strašno!

Kod negativnog kažnjavanja mičemo (oduzimamo) nešto što životinja želi i što je motivira.

Ono što je važno napomenuti jest da će neki podražaj ili događaj u određenom trenutku na nekoga djelovati poticajno, a u drugom trenutku mogu djelovati kao kazna.

Na primjer, ljeti kad je vruće moj pas rado će ući u vodu i plivati (hladna voda djeluje poticajno, ugodna je – pozitivan poticaj), no zimi izbjegava čak i lokve koje ostanu nakon kiše (hladna voda zebe za šape, odbojna je – pozitivna kazna/negativni poticaj).

Netko obožava jesti određenu hranu (pozitivni poticaj), no ako tom istom hranom pokvari želudac, sama pomisao na tu hranu postaje (a često i ostaje) sjećanje na nešto ružno, negativno (pozitivna kazna).

Kada nekome dajemo komplimente za izgled, odjeću, frizuru… obično smatramo da su komplimenti poticajni, no vrlo sramežljive osobe mogu se osjećati neugodno i vaše društvo (i komplimenti) može im postati odbojno (pozitivna kazna/negativni poticaj).

Ukratko, kako bi utvrdilo djeluje li neki podražaj/događaj kao poticaj ili kazna, treba preispitati kakav će učinak imati ili imaju na ponašanje.

Smanjiti ili zaustaviti neko ponašanje ne znači da trebamo biti nasilni, nanositi bol, nanositi ozljede (neka oprema poput strujnih ogrlica, davilica, pa čak i običnih ogrlica može nanijeti i nanosi ozljede). Prijeteći glas, jaki zvukovi, ili bilo koji oblik fizičkog kažnjavanja i zastrašivanja jednostavno nisu potrebni da bi se postigli pouzdani rezultati.

Zaključak
Mnogo je različitih načina kojima uspješno možemo učiti i mijenjati ponašanje pasa i životinja – bez uporabe sile, zastrašivanja i nanošenja boli, bez uporabe kojekakvih “alata” stvorenih u tu svrhu.

Pse i ostale životinje prilično je lako učiti pozitivnim poticanjem, no da bismo spriječili ili “popravili” nepoželjna ponašanja bez fizičkih kazni, korekcija, bolnih i neugodnih podražaja, potrebno je odlično znanje i razumijevanje ponašanja i teorija učenja kao i napredne vještine korištenja različitih tehnika.

Tvrdnja da pozitivnim pristupom ne postavljamo nikakve granice, da psi rade što žele i da su neodgojeni apsolutno je netočna.

Cilj učenja i treninga trebao bi biti da životinju motiviramo, usmjeravamo, jačamo njeno samopouzdanje i gradimo međusobni odnos, a ne da gušimo njeno (često normalno) ponašanje, fizički je kažnjavamo, strašimo ili prisiljavamo.


 

Napisala: Sandra Ilievski, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa

Povodnik na razvlačenje – da ili ne?

Povodnik na razvlačenje ili Flexi® vjerojatno je najpopularniji i najprodavaniji proizvod na tržištu. Iako povodnik na razvlačenje u nekim situacijama može biti koristan u rukama odgovornih skrbnika, nažalost, korištenje tog povodnika ima mnogo nedostataka.

Povlačenje na povodniku
Psi koje vodimo na povodniku na razvlačenje često ne nauče kako pristojno hodati pokraj nas bez potezanja, pogotovo ako ih na tome vodimo od šteneće dobi. Jednostavno, nauče vrludati oko nas koliko god im to dopušta duljina povodnika. Zbog toga što pas mora povući da bi se konop produžio, povodnik je uvijek zategnut pa tako psi vrlo brzo nauče da trebaju povući da bi imali veći radijus kretanja.

Nedovoljna kontrola nad psom
Pas koji je 5-7 ili 10 metara ispred vas može vrlo lako završiti na cesti ako nešto ugleda ili se nečega uplaši. Kada je povodnik zategnut, ne može se uvući kada pritisnete dugme za kočenje. Osim toga, nitko od nas nema reflekse brže od pasa, pogotovo ako je pas više metara udaljen od nas. Osim što može završiti pod kotačima, psu je teško preusmjeriti pažnju ili ga na bilo koji način spriječiti da uzima stvari s poda u usta. Isto tako mnogi psi na Flexi povodniku bez prethodne najave ulijeću u osobni prostor drugih pasa i ljudi, što može rezultirati konfliktom među psima i negodovanje ostalih prolaznika.

Nespretan za korištenje
Povodnik na razvlačenje ima debelu i veliku plastičnu ručku, pa je samim time u većini situacija nespretan za korištenje. Može se desiti da ručka ispadne iz ruke, a udarac u tlo može prestrašiti psa koji će početi bježati. Zbog zvuka koji proizvodi ručka dok struže po tlu pas može nastaviti bježati i završiti na cesti.

Može ozlijediti psa
Kada pas povuče i zatrči se, naglo se zaustavlja kada se povodnik do kraja razvuče ili ga zakočimo. Psi koji nose obične ogrlice, ili još gore – davilice mogu ozbiljno ozlijediti vratne kralješke, dušnik, jednjak i ostale organe i mišiće vrata i grla, pogotovo kada se radi o štencima! Često se dešava da se prilikom susreta psi zapetljaju, a konop povodnika može se naglo stegnuti i ozlijediti dijelove tijela psa.

Može ozlijediti ljude
Kada je pas udaljen od nas nekoliko metara, a iz nekog razloga želimo brzo skratiti povodnik, to ne možemo učiniti pritiskom dugmeta jer je povodnik zategnut. Tada rukama pokušavamo privući konop, no ako pas potegne ili se nađemo u situaciji kada dođe do sukoba između pasa, konop nas može porezati kožu dlanova i prstiju na rukama. Ako nespretno omotamo konop oko ruke, može čak doći do amputacije i teških ozljeda prstiju. Isto se može desiti ako se pas zapetlja oko nečijih nogu.

Mehanizam se može pokvariti
Nakon nekog vremena, mehanizam se može pokvariti i neće se razvući ili uvući kada je to potrebno.

Kada i kako koristiti povodnik na razvlačenje?
Povodnik na razvlačenje u nekim situacijama može biti koristan. Na primjer, ako na raspolaganju imate veliku livadu, no preblizu je cesti, pas će na povodniku na razvlačenje moći trčkarati na pristojnoj udaljenosti, no ipak ćete imati kontrolu nad njime. Naravno, trebate paziti da pas nema mogućnost izletjeti na cestu unatoč povodniku, dakle, povodnik popustite onda kada ste dovoljno udaljeni od ceste. Ili ako imate kujicu koja se tjera, pa je odvedete na mjesto gdje nema drugih pasa, no želite ju imati pod kontrolom kako ne bi pobjegla.

Povodnik na razvlačenje trebao bi se koristiti povremeno i u nuždi, nikako ne bi trebao biti prvi izbor! Prije svega štenad i pse treba naučiti kako da pristojno hodaju na običnom povodniku duljine oko 2 metra. Na takvom povodniku pas će imati dovoljno slobode i prostora za njuškanje i obavljanje nužde, a vi ćete imati bolju kontrolu i slobodnije ruke. Psa također možete naučiti da se na određeni signal, na primjer “možeš”, “idi”, “šetaj” i sl. može slobodno udaljiti od vas.

Nikada nemojte voditi psa na povodniku na razvlačenje ako pas nosi ogrlicu jer se uvijek mogu desiti iznenadne situacije zbog kojih se pas može ozbiljno ozlijediti. Na psa stavite ormu! Ako šećete po mjestima gdje se kreću drugi psi, ljudi i djeca, povodnik obavezno skratite kako se pas ne bi zapetljao oko nečijih nogu ili prilazio i naglo opadao u tuđi osobni prostor (drugih pasa, ljudi, djece…) bez dopuštenja.

 

Vođa čopora

Na društvenim mrežama, televiziji, u psećim parkovima i među skrbnicima još uvijek se za bilo kakve probleme u ponašanju olako daju savjeti poput “trebaš biti alfa”, “trebaš biti vođa čopora”, “pokaži psu tko je gazda”. Pritom se također savjetuju kojekakve metode koje uključuju podčinjavanje (bacanje na pod i držanje psa u poziciji), udarce petom u slabine, bockanje prstima i općenito, primjenu sile.

“Teorije vođe čopora (alfe) i dominacije” nažalost su još uvijek prisutne među mnogim psećim skrbnicima, pa čak i instruktorima za školovanje pasa, iako su zastarjele i sa znanstvenog stajališta već odavno pobijene.

Ove su teorije rezultat vjerovanja da psi funkcioniraju poput vukova, formiraju hijerarhijski organizirane čopore neprestano težeći ka cilju da postanu “alfe”. Zagovornici ovih teorija smatraju da se psima trebamo nametnuti kao vođa čopora, podčiniti ga i prisiliti da radi i ponaša se onako kako smo u određenom trenu zamislili. Samo onda će nas, kažu, pas poštivati i slušati.

Otkud potječu teorije čopora?
Prve ideje o društvenom životu pasa i teoriji čopora javile su se još četrdesetih godina prošloga stoljeća, a temeljile su se na proučavanju života vukova u zatočeništvu koje je tada provodio švicarski biheviorist Rudolph Schenkel, a slijedili su i brojni drugi. U to vrijeme došli su do zaključka da se vukovi u čoporu neprestano natječu kako bi postigli visoki položaj u zajednici i postali vođa čopora – alfa. Također se smatralo da psi potječu od vukova, pa se ubrzo ideja o teoriji čopora i dominaciji počela primjenjivati u odnosu, odgoju i treningu pasa.

Problem je bio u tome što su se ta prva istraživanja odnosila na vukove čije ponašanje i način života nije odgovarao stvarnom društvenom životu kakav vukovi vode u prirodi. Vukovi čije su ponašanje znanstvenici proučavali, nisu bili u srodstvu već su nasumično  odabrani i prisiljeni da žive zajedno u zoološkim vrtovima. Među njima je zaista bilo mnogo konfliktnih situacija i krvavih sukoba, no kasnije se pokazalo da zapravo ta ponašanja u zatočeništvu uopće ne odgovaraju ponašanju vukova u prirodnom okruženju.

Istraživanja se nastavljaju…
Daljnja istraživanja, među kojima se najviše ističu ona od strane biologa i stručnjaka za ponašanje vukova L. Davida Mecha, pokazala su da je društveni život vukova u prirodi potpuno drukčiji. David Mech je i sam bio jedan od znanstvenika koji je vjerovao u “teoriju čopora” i koristio termin “alfa”. No na osnovu kasnijih istraživanja društvenog života vukova demantirao je te tvrdnje.

David Mech kaže: “Ja sam zapravo zaslužan i osjećam se odgovornim što se termin “alfa” koristi kod objašnjavanja vučjeg društvenog života. Godine 1970. izdao sam knjigu u kojoj sam i sam tvrdio da čopor ima jednog vođu – “alfu”. Preko 110 000 kopija te knjige i danas je dostupno. Tako sam tvrdio i napisao, jer je to bilo ono što smo mi znanstvenici tada zaključili; ono što smo tada znali. No od tada smo mnogo naučili, a jedno od saznanja je da je termin “alfa-vuk” netočan.”

Psi nisu vukovi
Iako porijeklo pasa nije u potpunosti otkriveno, najnovija istraživanja sugeriraju da su se psi i vukovi razvili od zajedničkog pretka. To znači da su tijekom evolucije, prije više od 15 000 godina, od jedne vrste nastale dvije – vuk (Canis lupus) i domaći pas (Canis familiaris). Iako su psi i vukovi genetski slični, iako ima sličnosti u njihovom ponašanju, oni se zapravo dosta razlikuju.

Razlike između vuka i domaćeg psa:

Dominantno i submisivno ponašanje
Dominantno i submisivno ponašanje normalan su dio ponašanja ne samo pasa, već i ostalih društvenih životinja (uključujući i ljude).

Okarakterizirati psa kao dominantnog netočno je i neprecizno. Termini “dominantnost” i “submisivnost” ne odnose se na karakterne osobine. već na odnos između dvije ili više jedinki koji se mijenja iz situacije u situaciju. U različitim situacijama psi su motivirani različitim resursima. Resursima smatramo nešto što pas želi u određenom trenutku. To može biti hrana, predmet (igračka, kamen, štap), mjesto za odmor (ležaj, kauč), prijatelj za igru, pa čak i osoba (npr. skrbnik). Zbog toga možemo reći da pas pokazuje dominantno ili submisivno ponašanje (u određenom trenutku i zbog određenog resursa).

Ponašati se dominantno znači imati prioritet nad željenim resursima, u određenom trenutku i naspram određenog pojedinca.

Ponašati se submisivno znači PRIVREMENO izgubiti pristup resursu i prepustiti ga drugome kako bi se izbjegao konflikt i ozljede.

Na primjer, pas A možda će svaki puta prvi uzeti kost ili komad hrane, dok će pas B u većini slučajeva zauzeti najudobnije mjesto na kauču te će pritom različitim signalima pokazati drugom psu da je u prednosti. Pritom pas uopće ne mora pokazivati znakove agresivnog ponašanja. Pas A može u određenoj situaciji pokazivati dominantno ponašanje prema psu B, a submisivno prema psu C.

I mi se slično ponašamo kod kuće ili u društvu. Kada je na TV-u utakmica muškarci će se izboriti za daljinski upravljač. Kada je na TV-u romantični film, vjerojatno će se za daljinski upravljač izboriti žena. Pritom oko toga uopće ne mora doći do svađe.

Roger Abrantes, dr. sc. etologije i evolucijske biologije zaključuje:
“…dominantno-submisivni odnosi zasnovani su na učenju.”
“…Ideje o dominacijskoj agresiji su predrasude. Moguće je biti agresivan i dominantan, no termin sugerira da pas napada jer je dominantan. Niti jedan pas ne napada drugog zbog dominacije. Cilj dominacije je kontroliranje drugih pomoću ritualiziranih ponašanja, bez primjene fizičke sile i nanošenja ozljeda. ”
“…Dominantnost i submisivnost prekrasni su mehanizmi s evolucijske točke gledišta. Dominantnost i submisivnost omogućuju (društvenim) životinjama da zajedno žive, da prežive i da prenesu gene na sljedeću generaciju. Bez tih mehanizama, društvene životinje kao što su ljudi, čimpanze, vukovi, psi i mnoge druge ne bi postojale. ”

Popularni alpha roll, hvatanje psa za šiju, bacanje i držanje na tlu najčešće je korištena metoda koja pokušava imitirati ritualizirano ponašanje vukova i pasa. Ta metoda potpuno je pogrešno interpretirana jer u stvarnosti vuk ili pas koji pokazuje submisivno ponašanje sam zauzima taj položaj, ne zato što ga je dominantna jedinka na to prisilila.

Pse svakako možemo podijeliti na one koji su samouvjereni, uporniji, “tvrdi” te na one koji su “meki”, nježni, plahi. Također, možemo reći da su neki psi skloniji pokazivati dominantno ponašanje, dok su neki skloniji pokazivati submisivno ponašanje u određenim situacijama.

Psi koji su opsjednuti resursima, ponašaju se nasrtljivo i skloni su sukobima bilo s ljudima, psima ili ostalim životinjama zapravo su nesigurni i nemaju razvijene komunikacijske vještine.

Većina problema u ponašanju kod pasa proizlazi iz nesigurnosti, strahova, loših iskustava, obuke temeljene na prisili i zastrašivanju te nerazumijevanja psećih potreba i ponašanja, a ne zato što psi žele postići viši status, ovladati nama ili postati “alfa”.

Zaključak
Teorije o vođama čopora i dominaciji pogrešne su iz nekoliko razloga:

  • Psi nisu vukovi i ne funkcioniraju poput vukova
  • Vučjim čoporom ne upravlja “alfa” koji silom uspostavlja dominaciju nad drugima. Vučji čopor je u pravom smislu riječi obitelj. Čine ga mužjak, ženka (u znanosti ih nazivaju alfa-par) i njihovi potomci. Roditeljski par skrbi o potomcima, odgaja ih i uči, a potomci sudjeluju u odgoju budućih naraštaja.
  • Psi znaju da ljudi nisu psi, stoga se ne trebamo pretvarati da smo psi i pokušavati se nametnuti kao “vođe čopora”.
  • Psi se ponekad grupiraju u skupine koje također nazivamo čoporima. Pseći čopor ne funkcionira kao vučji, ne funkcionira kao obitelj niti je stabilan. Psi se u čopore okupljaju jer su društvene životinje, no ne ovise jedni o drugima da bi preživjeli.
  • Hijerarhija postoji u svakoj zajednici. Psi hijerarhiju ne uspostavljaju silom već koriste tzv. ritualizirane obrasce ponašanja te dominantno-submisivne odnose koji služe da izbjegnu i spriječe agresiju i konflikte.
  • Status (rang) se odnosi na položaj jedinke unutar zajednice određene vrste. Status je promjenjiv, a njegova promjenjivost ovisi o vrsti, društvenoj organizaciji vrste i o utjecaju okoline.
  • Odnos izmedu psa i čovjeka nemoguće je zasnovati na hijerarhijskom poretku. Čovjek ne može kopirati ritualizirane obrasce ponašanja pasa jer ne izgledamo kao psi, ne krećemo se kao psi, ne glasamo se kao psi, nemamo rep, ne možemo kopirati izraze lica niti pomicati uši, ne mirišemo kao psi (psi komuniciraju i pomoću mirisa)…
  • Čovjek ne može biti pseći vođa čopora. Čopor podrazumjeva skupinu životinja iste vrste koja funkcionira kao OBITELJ čiji se članovi razmnožavaju, love i koriste ponašanja karakteristična vrsti…

Trebamo li naše pse prisiliti da se “pokore” da bi nas smatrali “dominantnima”? Trebamo li potisnuti njihova prirodna ponašanja kako ne bi preuzeli vodstvo i postali “alfe”? Ne, ne trebamo.

Trebamo li naše pse usmjeravati i biti dobar vođa? Da, svakako! Biti dobar vođa ne znači koristiti silu, fizički kažnjavati, dominirati i prisiljavati. Dobar vođa znači biti odgovoran za sigurnost, odgoj i napredak psa, usmjeravati ga i učiti pristojnom ponašanju, pružiti mu sigurnost i zaštitu. Dobar vođa je netko u koga pas ima povjerenja, tko mu dozvoljava da bude ono što jest, tko mu je uzor i usmjerava ga na pravi put.

Pristojno ponašanje u šetnji sa psima na javnim mjestima

Osim odgoja psa svaki je skrbnik dužan poštivati i imati razumijevanja prema ostalim građanima, osobama koje šeću pse te sudionicima u prometu.

U šetnjama na ulici, gdje ima prolaznika, djece i prometa pas BEZ IZNIMKE mora biti na povodniku bez obzira koliko je poslušan i prijateljski nastrojen prema ljudima ili drugim psima.

Zadaća svakog psećeg skrbnika trebala bi biti odgajati i učiti psa kako da se ponaša na javnim površinama.

Poštujte osobni prostor ostalih ljudi! Neki ljudi boje se pasa i ne žele da im psi prilaze i zalijeću se na njih ili još gore, skaču po njima. Ulice po kojima se kreću prolaznici, dječji parkovi, pločnici i slična mjesta nisu mjesta za igru i nisu mjesta na kojima bi se pas trebao slobodno kretati bez povodnika.

Nikada ne možete znati kako će vaš pas reagirati u određenim situacijama. Vaš pas može biti vrlo poslušan, no može se desiti da se iznenada nečega uplaši, uspaniči se i završi pod kotačima automobila. Psu također može nešto odjednom odvući pažnju, na primjer ptica, mačka, vjeverica, drugi pas. Psi koji nikada ne ganjaju mačke ili ptice odjednom mogu osjetiti potrebu da to učine. Osim što pas može stradati, može prouzročiti prometnu nesreću u kojoj mogu stradati drugi ljudi. Vi ćete biti odgovorni za štetu na automobilu i za tuđe ozljede!

Na društvenim se mrežama često pojavljuju komentari skrbnika čije je pse udario auto. Neki psi prežive, mnogi nažalost ne. Uglavnom se osuđuju vozači, no zapravo bi se trebalo zapitati kako je pas uopće završio pod kotačima? Osim što je očito da je pas bio bez povodnika u blizini ceste, pas vjerojatno nije svladao pouzdano dolaženje na poziv ili se desila jedna od navedenih situacija – pas se nečega prestrašio, nešto mu je odvuklo pažnju i nije reagirao na poziv vlasnika. Vozač u svakom slučaju nije kriv. Mnogi se ne snađu jer pas naglo izleti pred kotače, pa ga niti ne vide i ne mogu na vrijeme zakočiti pogotovo ako se radi o velikim prometnicama po kojima automobili voze velikom brzinom. Sa zakonske strane, vozač može biti kažnjen ako se dokaže da je prešao dozvoljenu brzinu na dionici na kojoj je udario psa. No vi ćete svejedno odgovarati ako pas nije bio na povodniku i ako je nastala šteta na automobilu. Vozač je odgovoran ako udari psa koji je na povodniku, a uz vas na pješačkom prelazu prelazi cestu ili ako prođe kroz crveno svjetlo na semaforu dok sa psom prelazite cestu.

Mimoilaženje u šetnjama
Poštujte osobni prostor ostalih pasa! Uvijek pitajte smijete li prići drugom psu ako ne poznajete psa i osobu koja ga vodi. Ne možete znati kako će drugi pas reagirati. Možda osoba koja vodi drugog psa nekuda žuri, nema vremena za druženje ili se iz bilo kojeg razloga ne želi zaustavljati – to je njihovo pravo! Možda je drugi pas star, bolestan, ozlijeđen (iako to možda nije očito), možda se boji, možda ne voli društvo nepoznatih pasa. Ne puštajte svog psa da hoda na Flexi povodniku daleko od vas ako se krećete na mjestima gdje ima ostalih prolaznika i pasa! Nije pristojno da se vaš zalijeće prema drugima ili na primjer prilazi i njuška druge pse koji na raskršću čekaju na semaforu dok vi držite drugi kraj Flexi-povodnika 5-10 metara dalje. Nije pristojno da se vaš pas zapliće oko tuđih nogu ili oko drugih pasa koji pristojno pokušavaju proći. Ako koristite Flexi povodnik, na mjestima gdje ima drugih prolaznika (sa ili bez pasa) trebate ga skratiti. Isto tako, ako je pas od vas udaljen 5-10 metara, nemate nad njim dovoljno kontrole ako se uplaši, skoči na cestu ili uđe u sukob s drugim psom ili se prema njemu zatrči neko dijete.

Ne osuđujte osobe koje vas zaobilaze i prelaze cestu ako vas vide da im dolazite u susret sa (obično velikim) psom. Možda se zaista boje, možda se njihov pas boji i žele ga zaštititi, možda njihovom psu iz bilo kojeg razloga nije ugodno susretati se s drugim psima. Možda je njihov pas u procesu učenja.

Nemojte stajati i puštati pse da se igraju dok su na povodniku. Psi na povodniku nemaju dovoljno manevarskog prostora za prikladno komuniciranje. Osim toga, mogu se zapetljati, prestrašiti i ući u nepotreban sukob koji može ostaviti posljedice na njihovo buduće ponašanje. Igru i druženje ostavite za parkove, livade i mjesta na kojima psi smiju biti pušteni, koja su po mogućnosti ograđena i daleko od prometa i ceste.

Djeca koja šeću pse
Vrlo često u šetnjama se mogu vidjeti djeca koja šeću svoje pse bez nadzora odrasle osobe. To može biti opasno i za psa i za dijete jer nikada ne možete znati u kakvoj će se situaciji naći prilikom šetnje. Osim toga, dijete ne može fizički kontrolirati psa u većini situacija, pogotovo ako je pas većeg rasta.

Svaka je interakcija prilika za učenje

dog-main

“Koliko vremena trebam za odgoj svog psa? Koliko vremena je potrebno da pas svlada i nauči određenu radnju? Ovo su česta pitanje koje mi postavljaju skrbnici. “Nemam vremena” “Puno radim” “Imam drugih obaveza” samo su neki od izgovora.

Činjenica je da za odgoj i učenje ne postoji određeni vremenski rok. Naši psi konstantno uče – poželjna ili nepoželjna ponašanja. O nama ovisi kako ćemo rasporediti svoje obaveze i uključiti psa u svoju svakodnevicu.

Svaka šetnja, svaka interakcija prilika su za odgoj i učenje, bez obzira jeste li kod kuće ili u šetnji! Najmanje tri puta dnevno psa trebamo izvesti u šetnju. Za mnoge, nažalost, šetnja znači odlazak do prvog psećeg parka ili livade i puštanje psa da se igra sa ostalima. Dok se psi igraju i druže, mnogi skrbnici to vrijeme provode u razgovoru s ostalima, neki čitaju knjigu, neki se igraju mobitelom… Ponekad to traje sat, dva ili dulje. Kasnije se ljute jer se pas ne odaziva na poziv, jer “ne sluša”.

U čemu je problem? Problem je u tome što je pas naučio svakodnevnu rutinu, naučio je da je odlazak u šetnju rezerviran samo za druženje sa ostalim psima, a vi u cijeloj priči postajete sporedni, nebitni.

Šetnja sa našim psom trebala bi biti aktivna, ne samo za psa već i za vas! Jedan dio šetnje trebao bi biti rezerviran samo za vas i vašeg psa, vašu međusobnu interakciju i učenje. Time ne samo da možete poboljšati vaš odnos, već možete puno napraviti i po pitanju učenja određenih radnji, poput na primjer dolaženja na poziv. Pouzdano dolaženje na poziv pas sigurno neće svladati budete li ga počeli učiti na livadi prepunoj drugih pasa koji su vašem psu daleko zanimljiviji od vas, pa makar imali džepove prepune poslastica.

U svakoj šetnji, bez obzira je li šetnja kratka ili duga, možete malo vremena odvojiti i za učenje. Jako puno možete napraviti kroz igru, štoviše, dokazano je da kroz igru i ugodno druženje psi vrlo brzo uče i rado uče. Na primjer, ako se igrate potezanja konopa, psa usporedno možete naučiti da pušta na zahtjev, da donosi predmet, da uzima predmet u usta, da sjedne ili legne, da čeka, da dođe na poziv… Slično možete raditi i bacajući lopticu. Osim što ćete psu biti zanimljivi i razvijati pozitivan odnos (pod uvjetom da u procesu ne koristite kažnjavanje) pas će učiti nešto novo, biti mentalno stimuliran, učiti se kontrolirati… Igra s ostalim psima nakon interakcije s vama dodatni je bonus!

Dakle, u šetnjama i svakodnevnoj interakciji potrebno je postići ravnotežu. Šetnje trebamo rasporetiti na igru i interakciju s vama, slobodno kretanje, njuškanje i istraživanje okoliša i naravno, druženje s ostalim psima.

Zašto moj pas ne sluša?

“Moj pas me ne sluša, a zna što mu naređujem!” “Sigurno ZNA što želim, išli smo u školicu, prošli smo tečaj ovaj i onaj…” “Moj pas je tvrdoglav!” “Moj pas me vuče za nos, radi od mene budalu!“ “Moj pas je glup, prgav, zločest, proračunat…“

No, jesu li naši psi zaista zločesti, glupi, tvrdoglavi? Pokušavaju li nas zaista vući za nos, manipulirati? Odgovor je – NE! Baš kao i za ostala osjetilna bića, i za pse vrijede isti principi učenja. Baš kao i mi ljudi, neki psi uče brže, neki sporije. S nekima je lako raditi, dok su drugi nešto zahtjevniji. Ne postoje glupi, tvrdoglavi niti zločesti psi.

Više je razloga zbog kojih vas pas u određenom trenutku neće poslušati:

Prevelika očekivanja
Mnogi skrbnici od pasa očekuju previše u pre kratkom roku. Ovo se posebno odnosi na štence od kojih očekujemo da što prije prestanu raditi nered, da se smire, da ne uništavaju, da znaju bezbroj “naredbi” i da besprijekorno slušaju.

Baš kao što smo mi ljudi tijekom odrastanja i razvoja prolazili različite periode, prolaze ih i životinje. Štenci su pseća djeca, mačići mačja, ždrebad konjska… i svi prolaze kroz period djetinjstva i puberteta, odrastaju i stare. Iako su vrsta drukčija od naše, i za njih vrijede slična pravila. Kada su mali, ne znaju ništa, a pogotovo ne znaju kako se treba ponašati prema našim, ljudskim pravilima koja za njih nisu prirodna. Da bi ih usvojili i naučili ovise o nama i našim sposobnostima odgajanja, usmjeravanja i podučavanja. Očekivati od malog šteneta da se ponaša kao odrastao odgojen i zreo pas isto je kao da očekujemo da dijete od 2-3 godine ima znanje i obrazovanje osobe koja je završila nekakav fakultet ili ima puno životnog iskustva i znanja. Odgoj i učenje su procesi koji traju – tjednima, mjesecima, godinama. Baš kao za odgoj djeteta i za odgoj šteneta potrebno je puno strpljenja, vremena i truda. Razlika je u tome što psi ipak puno brže sazrijevaju i smatraju se odraslima već s dvije ili tri godine, za razliku od ljudi koji se smatraju odraslima s 18 godina. I naravno, razlika je u potrebama karakterističnim njihovoj vrsti.

Pas nije naučio značenje određenog signala
Tek kada pas u 8 od 10 slučajeva odgovara na zadani signal u 8 od 10 različitih situacija,  možemo smatrati da je pouzdano naučio značenje određenog signala. Na primjer, vaš pas na signal “sjedni” sjedne svaki puta kada ste kod kuće i kada stojite ispred njega. No kada ste vani, ili ga tražite da sjedne kada promijenite poziciju tijela (npr. stanete sa strane), sjest će samo ponekad, ili neće uopće. Vi smatrate da pas zna što od njega tražite, zna što znači “sjedni”, no zapravo pas nije u potpunosti naučio značenje tog signala. Razlog tome je što psi nisu sposobni generalizirati na način na koji smo sposobni mi ljudi. Generalizirati znači primijeniti nešto u različitim situacijama i pod različitim okolnostima. Moramo imati na umu da psi nisu ljudi, i iako su principi učenja isti, način na koji uče i shvaćaju je različit.

Nismo dovoljno jasni
Za razliku od pasa, ljudi komuniciraju verbalno, često pri tom zaboravljajući da psi ne razumiju naš govor niti razumiju riječi povezane u rečenice. Naravno, psi mogu naučiti značenje mnogih riječi, no da bi pouzdano naučili njihovo značenje, moramo im objasniti na vrlo jasan i precizan način. Psi reagiraju na intonaciju glasa, na naše izraze lica i govor tijela. Na primjer, ako smo prilikom učenja određenog signala “sjedni” signal izgovarali određenim tonom glasa i sjedili ispred psa, a u nekoj drugoj situaciji taj isti signal izgovorimo drukčijim tonom glasa i stojimo, pas će biti zbunjen i neće biti siguran što od njega tražimo. Zato što, kao što sam gore navela, psi nisu sposobni generalizirati na način na koji to možemo mi ljudi.

Isto tako, često se desi da pas već dobro svlada značenje određenog signala, no mi ne razmišljajući izgovaramo druge signale i očekujemo da će pas razumjeti i poslušati. Osnovno pravilo kod učenja jest da jedan signal ima jedno značenje.

Na primjer:
Signal “dođi” znači kreni od točke A (mjesta na kojem se trenutno nalaziš), do točke B (osobe koja izgovara signal – nas). Često se dešava da kad želimo da pas dođe na poziv, umjesto signala koji smo ga učili izgovaramo “idemo”, “hajde”, “kreni”. Čak i “tu dođi” psu zvuči drukčije od jednostavnog signala “dođi”.

Ako smo psa naučili da za signal “dođi” koristimo određeni pokret rukom, naprimjer, tapšanje dlanom po bedrima, a u sljedećoj situaciji koristimo mahanje, pas neće razumjeti što želimo od njega.

Ili, ako smo psa još dok je bio štene zvali tako da čučnemo, raširimo ruke i veselo zovemo “Dođi, dođi, dođi!”, a onda jednog dana promijenimo stav (stojimo uspravno) i način izgovaranja signala (ozbiljnim tonom glasa jednom izgovoren signal “Dođi”) pas neće pouzdano znati što želimo i biti će zbunjen.

Znači – moramo biti vrlo jasni i precizni kod davanja bilo kakvih signala te biti svjesni svojeg stava (govora tijela), izraza lica i načina na koji signal izgovaramo (ton, izbor riječi).

Poticaji, motivacija
Poticaji i motivacija iznimno su važni prilikom učenja, ne samo kod pasa, već kod svih osjetilnih biča, uključujući i nas ljude. Radnje, odnosno ponašanja koja su potaknuta imaju veće šanse ponavljati se. Često se dešava da vrlo malo ili gotovo uopće ne potičemo željene radnje, no od psa očekujemo da besprijekorno sluša.

Pozitivni poticaj nešto je što psa motivira da želi raditi. Poticaji imaju vrijednost i jačinu, a njih određuje isključivo pas. Poticaj mora biti dovoljno snažan da bi pas ponavljao željenu radnju. Isto tako, količina, učestalost i trajanje poticanja trebaju biti dovoljni da bi pas stekao naviku i pouzdano naučio određenu radnju.

Mnogi odustaju jer se boje da će pas postati ovisan o poslasticama, da će se udebljati, da će početi “žicati” hranu od stola, smatraju da je nagrađivanje isto što i podmićivanje.

Međutim, to nije točno ako psa potičemo za određeno ponašanje i u određenom trenutku (kada pas napravi ono što želimo). S vremenom poticanje (nagrađivanje) postaje varijabilno (povremeno, promjenjivo) i postupno se prorjeđuje. Ako ne želite da pas moli kraj stola dok jedete, jednostavno ga nećete hraniti dok sjedite za stolom i ignorirat ćete molećiv pogled. Ako pas nikada ne dobije hranu od stola, neće imati razloga čekati hranu i odustat će. Ako ne želite da se pas udeblja, smanjit ćete obrok za onoliko koliko je pas pojeo tijekom učenja. Podmićivanje nije isto što i poticanje. Kada na kraju mjeseca dobijete plaću, vi ste nagrađeni, ne podmićeni. Ako na primjer radite u nekoj ustanovi, a netko vam ponudi novac zato da prije dođe na red – to je podmićivanje.

Poticaji iz okoliša
Ponekad je, bez obzira na to koliko su ukusne poslastice koje imate, bez obzira na to koliko ste bili dosljedni, psima nešto iz okoline zanimljivije, a ignoriranje vašeg zahtjeva i dobivanje onog što želi može za psa biti još je veći poticaj!

Što se češće ovakvo ponašanje ponavlja, odnosno, što je češće pas uspješniji u onome što radi (ignorira vaš signal), što je češće nagrađen onime što želi u određenom trenutku (trčanje za mačkom, vjevericom, igra s drugim psima, skakanje po ljudima), to će manje biti motiviran onime što vi nudite.

Različiti poticaji iz okoline često za nas mogu biti pravi izazov. Pseće osjetilo njuha i do 100 000 puta jače je od našeg. Psi mogu nanjušiti divljač ili kuju u tjeranju s velike udaljenosti, miša ili krticu duboko pod zemljom. Osjetilo sluha istančanije je od našeg. Mnogih poticaja iz okoline nismo, niti ćemo ikada moći biti svjesni jer ih ne možemo namirisati niti čuti, no moramo biti svjesni da oni postoje i da postoji velika mogućnost da će utjecati na ponašanje našeg psa. Samim time možemo pretpostaviti o kojim se poticajima radi te na osnovu toga vježbati, poticati psa za poželjna ponašanja i koliko god je moguće spriječiti ona nepoželjna. To zahtjeva dosta razmišljanja, planiranja i vrlo često pomoć iskusnog i kvalificiranog instruktora.

Bol, nelagoda, neraspoloženost
Ponekad psi “odbijaju poslušnost” jer se ne osjećaju dobro ili ih nešto boli. Psi nam ne mogu riječima objasniti što im je i zbog toga uvijek trebamo dobro razmisliti o mogućim uzrocima i razlozima “neposlušnosti” prije nego ih proglasimo zločestima, glupima ili tvrdoglavima.

Neki od primjera s kojima sam se susrela:
Jedne godine usred ljeta vraćala sam se iz grada i na semaforu stala pored gospodina koji je uz sebe vodio psa. Mužjaka. Nekastriranog. Kratkodlakog. Uporno je govorio psu da sjedne. Pas bi sjeo, pa se podigao, meškoljeći se s noge na nogu. Čovjek bi oštrim glasom ponavljao “sjedni”, trzao uzicu i gurao psu stražnjicu rukom prema tlu. Primijetio je da ih gledam i počeo se opravdavati kako je pas inače vrlo poslušan, ali eto, danas se baš nešto inati.

Nasmiješila sam se i rekla: “Gospodine, skinite vi svoje čarape i cipele pa stanite na asfalt. Probajte skinuti i gaće pa sjesti”. Zbunjeno me pogledao, gotovo uvrijeđen. No brzo sam mu sa smiješkom rekla da je temperatura zraka prešla 30 stupnjeva, a temperatura asfalta sigurno je dvostruko veća. Malo se zamislio, pa gotovo vrisnuo: “Ajmeeee, u pravu ste! Hvala!” pomazio psa i ispričavao mu se tepajući dok je trkom prešao cestu i odveo psa na travu. Pas je djelovao presretno što je njegov čovjek napokon shvatio zašto ne želi sjesti, a sigurno niti šetati.

Drugi je primjer moj pas koji je nedavno na povratku kući iz šetnje sjeo nasred livade i oglušio se na moje pozive. Vratila sam se do njega, zakopčala uzicu i pozvala ga “idemo”. Nije htio. Gledao je u mene gotovo ukočenim pogledom. Čučnula sam do njega, počela ga pregledavati i uskoro shvatila da se u njegovu bujnu dlaku na trbuhu zapetljala grana puna trnja koju sam potom vadila još narednih pola sata.

Umjesto da mi neprestano tražimo od pasa da nas besprijekorno slušaju, ponekad je nužno da mi poslušamo njih! To je jedan od bitnih faktora koji utječu na kvalitetu odnosa s našim psima.

Stres, preuzbuđenost
Stres i stresne situacije utječu na ponašanje, učenje i pamćenje. Kada je pas pod prevelikim ili konstantnim stresom ne može se koncentrirati niti učiti. Stres može biti uzrokovan tjeskobom, strahovima, različitim zdravstvenim stanjima, ili utjecajima iz okoline (npr. vrućina, hladnoća itd.) te učenjem koje se temelji na kažnjavanju i fizičkim korekcijama.

Neki se psi previše uzbude u određenim situacijama. Na primjer kada vide poznatu osobu, drugog psa ili životinju. S takvim psima vrlo postupno treba poraditi na učenju i razvijanju samokontrole.

Odnos sa psom i iskustva
Naš odnos sa psom itekako utječe na njegovo ponašanje. Neki psi slušaju iz straha od kazne, no takva “poslušnost” nije pouzdana. Mnogi NE SLUŠAJU zbog straha od kazne ili zato što su u procesu učenja doživjeli nešto neugodno.

Na primjer, pas se nije odazvao na pozive te je bio kažnjen nakon što je ipak došao nakon tko zna kojeg poziva. Pas će povezati posljednju radnju (prilaženje osobi koja ga je pozvala), s trenutnom posljedicom (kaznom – vikanje, agresivan stav tijela i izraz lica, bacanje na pod, udarac…).

Pozitivno potaknute radnje imaju veće šanse ponavljati se. Suprotno tomu, kažnjavanje radnji smanjuje šanse za ponavljanjem. Osim toga, pas kaznu i nelagodu može i vrlo često povezuje s osobom koja kaznu primjenjuje.

Odnos sa psom trebao bi biti zasnovan na međusobnom povjerenju, ne na strahu od kazne. Povjerenje se gradi i stječe s vremenom, ne u 5 minuta. Da bi izgradili odnos zasnovan na povjerenju trebamo se potruditi razumjeti i prihvatiti pseće ponašanje, potrebe i emocije, učiti ih tako da ih motiviramo, usmjeravamo i budemo što jasniji, zaštitimo ih kada je to potrebno.

“U radu sa životinjama, opsjednuti smo brzim rezultatima i strahom od neuspjeha. Previše smo fokusirani na kontrolu nečega što je izvan našeg dosega. Kontrola drugih je iluzija, Sizifov posao. Nikada nećemo moći kontrolirati ono što ne želi naše kontrolu. Nikada nećemo moći kontrolirati okoliš. Sve što činimo jest je da poduzimamo nesamjerljive mjere koje nam daju lažan osjećaj moći…
… Možda životinju možemo zatvoriti, sputati ju, držati na kratkom povodniku, ometati ili ju podmićivati hranom. Ali životinju nikada nećemo moći kontrolirati, osim ako ona dobrovoljno ne prihvaća nas i naše želje…
… Sve što možemo učiniti jest da pokušamo kontrolirati naše misli, naše emocije i naše ponašanje. Ako smo to učinili ispravno, možemo kod njih postići željene promjene – ne protiv njihove volje, ne silom ili bilo kojom prividnom tehnikom kontrole, nego zato što one to žele. ” Roger Abrantes

Kako upoznati psa i mačku

Suprotno vjerovanju, psi i mačke mogu se odlično slagati, pogotovo ako su zajedno odrasli ili su od malena socijalizirani sa ostalim životinjskim vrstama. Psi koji nikada nisu živjeli ili se družili s mačkama mogu reagirati različito – neki će se s mačkom htjeti igrati, neki će mačku izbjegavati ili je ignorirati, a neki će ju percipirati kao plijen i htjeti je loviti. Pseća igra za mačku može biti previše gruba, stoga moramo biti vrlo oprezni jer čak i psi malog rasta u igri mogu ozbiljno ozlijediti, pa čak i usmrtiti mačku. Mačka isto tako kandžama može ozlijediti psa, pogotovo ako se uplaši i reagira u samoobrani..

Mačke za razliku od pasa, puno teže prihvaćaju društvo drugih mačaka s kojima nisu odrasle i živjele, pa će im isto tako duže nego psima trebati da prihvate društvo psa s kojim iznenada trebaju dijeliti dom. Koliko dugo će trajati navikavanje jedno na drugoga ovisi o starosti, socijalizaciji, odgoju, temperamentu i naravno, o našem pristupu.

Prije nego što odlučite dovesti mačku u dom u kojem već živi pas, trebali biste razmisliti o tome koliko dobro poznajete svojeg psa. Posebno morate paziti ako imate psa koji vani voli loviti mačke. To ne znači da se i takav pas ne može naviknuti i prihvatiti mačje društvo. Psima je prirodno da se uzbude i potrče za stvarima ili životinjama koje se brzo kreću. Neki će psi za mačkom samo nakratko potrčati i odustati, drugi će mačku loviti dok god trči, a kada mačka stane prestati će ili će pobjeći ako mačka zafrkće ili reagira u samoobrani. Ima i onih koji žive s mačkama, ali tjeraju i naganjaju druge mačke. Nažalost, postoje i psi koji mačke i druge životinje love s ciljem da ih ubiju. Sa odraslim psima koji nisu socijalizirani s mačkama, a imaju veoma izražen nagon za hvatanjem i ubijanjem plijena bolje je uopće ne riskirati i pokušavati u dom dovoditi mačku.

Pazite da prvi susret bude pozitivno iskustvo i za psa i za mačku. Veoma je važno prethodno psa naučiti da se zaustavi na signale “stani”, “pusti” ili “ostavi” kako bi ga lakše mogli kontrolirati.

U početku mačku i psa držite u odvojenim prostorijama, pogotovo kada vas nema kod kuće. Mački u njenu prostoriju stavite zahod s pijeskom, igračke, grebalicu i zdjelice za hranu i vodu. Ako imate velikog psa koji može skočiti na kvaku i otvoriti vrata, tada vrata prostoriju zaključajte bez obzira što pas nikada prije nije otvarao vrata.

Kada ste kod kuće, vrata možete zagraditi nekom preprekom, poput ogradice za djecu. Na taj način mačka i pas će moći vidjeti i nanjušiti jedno drugoga bez izravnog i iznenadnog kontakta. Na pristojnoj ih udaljenosti hranite poslasticama. Ako se pas uzbudi i reagira na prisutstvo mačke, nemojte ga kažnjavati ili vikati na njega već ga pokušajte smiriti. Fizičko kažnjavanje, korekcije, vikanje i nervoza mogu izazvati još žešće reakcije jer će pas povezati neugodan podražaj sa prisutstvom mačke.

Mačku pustite da priđe ogradi kada i ako to želi, a prilaženje nagradite poslaticom. Nikada mačku nemojte zatvarati u boks ili još gore, u transporter i gurati ju pred psa. Ako se mačka želi sakriti i maknuti, to joj trebate i omogućiti. Bilo kakvo forsiranje samo će produžiti proces i pojačati strah. Imajte na umu da su mačke drukčije od pasa i da privikavanje može potrajati mjesecima!

Ako mačka želi izaći i ne doima se uplašeno, možete ju pustiti u istu prostoriju, no psa za početak imajte na opuštenom povodniku te mu pažnju preusmjerite na sebe i potičite smirenost i željeno ponašanje poslasticama i pohvalama. Omogućite mački mjesto na koje se može popesti koje je dovoljno visoko da ju pas ne može dohvatiti, ili mjesto gdje se može zavući, npr. pod namještaj.

Za svaki slučaj mački podrežite vrhove noktiju kako ne bi ozlijedila psa. Mlađi i zaigrani psi najvjerojatnije će se s mačkom htjeti igrati, no potrebno im je dati vremena kako bi naučili međusobno komunicirati i razumijeti se. Čak i mačka koja je navikla na pse korigirati će neobuzdano štene ili prezaigranog psa!

S vremenom, ako vidite da se i pas i mačka osjećaju ugodno jedno uz drugog, možete ih početi ostavljati same. Pazite da ostavljanje bude vrlo postupno, najprije na par sekundi, pa pola minute, pa produljujte vrijeme ostavljanja. Ako imate imalo sumnje u to da bi vaš pas mogao čuvati resurse (igračke, ležaj, zdjelicu), maknite ih kada niste kod kuće ili mačku i psa nastavite držati u odvojenim prostorijama.

I mačke i psi čiste su životinje, no za razliku od većine pasa, mačke vole privatnost što se tiče obavljanja nužde. Većina pasa će iz znatiželje istraživati mačji zahod, neki će kopati, neki obilježavati mokraćom, a neki će jesti mačji izmet. Mačkama je zahod posebno mjesto – ne vole ga dijeliti niti sa drugim mačkama, a pogotovo ne vole kada se njime koristi ili zabavlja netko drugi, primjerice, pas. To za njih može biti vrlo stresno, pa bi  nuždu mogle početi obavljati negdje drugdje. Osim toga, pijesak za mačke mogao bi naškoditi psu ako ga pojede zajedno s izmetom.

Općenito, mačji zahod dobro je držati na mjestu koje psu nije dostupno, na primjer, na povišenoj podlozi ili u prostoriji u koju pas ne može ući (vrata možete učvrstiti kukicom kako bi ostala otškrinuta da se mačka može provući ili instalirati mačja vratašca).

Strpljenje, nadzor, razumijevanje razlika u ponašanju i pozitivan pristup ključni su za privikavanje psa i mačke na ugodan zajednički suživot.

Kako upoznati novog psa sa psom koji već živi sa vama

Ako već imate psa, a želite još jednog, posebno je važno kako ćete ih upoznati. Baš kao što se ljudi međusobno ne moraju slagati sa svima, isto vrijedi i za pse.

Nikada nemojte iznenada dovesti novog psa u svoj dom ako već imate psa (ili više njih).

Psi su teritorijalne životinje i pas-starosjedilac mogao bi se osjećati ugroženo i biti neprijateljski raspoložen prema pridošlici.

Pse je najbolje upoznati na neutralnom teritoriju, prošetati s njima zajedno nekoliko puta i vidjeti kako se slažu. Ako se vani slažu, nakon šetnje novog psa nakratko dovedite u svoj dom. Neutralan teritorij podrazumjeva mjesta na kojima pas ne boravi često, dakle, to nisu livade i parkovi po kojima svakodnevno šećete, a pogotovo ne prostor u kojem pas živi (stan ili dvorište).

Držite oba psa na opuštenom povodniku neko vrijeme i prošećite zajedno po stanu ili dvorištu. Pustite pridošlicu da sam na opuštenom povodniku istraži i upozna novu okolinu. Hranu i igračke je najbolje prije toga maknuti, kako ne bi bile dostupne ni jednom ni drugom psu. Tek kasnije, kada se psi opuste i smjeste, ponudite im poslasticu, no još uvijek ih držite dalje jednog od drugoga. POSTUPNO ih i POLAKO približavajte prateći reakcije i ponašanje te pohvalite pse za smireno i prijateljsko ponašanje. Pse u početku hranite u odvojenim prostorijama kako bi izbjegli eventualni sukob oko hrane. Nikada nemojte kazniti svog psa ukoliko se pobuni – to je u velikoj većini slučajeva u početku normalna reakcija. Velika je vjerojatnost da će vaš pas kaznu povezati sa pridošlicom i reagirati još burnije. Psi će, ako su adekvatno socijalizirani, vrlo brzo naći zajednički jezik i sami uspostaviti odnos u zajednici, no opreza nikad dosta. U početku neko vrijeme nemojte ih ostavljate same bez nadzora. Ako morate na posao, odvojite ih u zasebne prostorije ili organizirajte da ih netko pričuva.

Ako se vaš pas unatoč vašim obzirnim postupcima ipak jako uznemiri, burno reagira na pridošlicu ili je pak danima potišten, mrzovoljan i ne vidite napredak, moguće je da ćete udomljenog psa morati vratiti. Stoga je iznimno važno da se unaprijed dogovorite s udrugom, skloništem ili volonterom da psa najprije uzmete na probni rok kako biste vidjeli hoće li uopće stvari funkcionirati.

Imajte razumijevanja
Vaš pas vam mora biti na prvom mjestu. Dobro ga poznajete i stoga sami ocijenite koliko je spreman prihvatiti pridošlicu. Forsirati postojećeg psa da živi u društvu psa kojeg ne može prihvatiti je isto kao da vas netko forsira da živite s ljudima koje ne volite. Hoće li vaš pas prihvatiti drugoga ovisi o raznim faktorima – od odgoja i socijalizacije, iskustava s drugim psima u svojem domu, do životne dobi, zdravlja, naravi, vašeg pristupa… Neki su psi jako društveni, lako prihvaćaju druge, dok su drugi izbirljivi, a ima i onih za koje je najbolje da su jedini ljubimci. Stari pas koji pati od kojekakvih staračkih tegoba vjerojatno neće biti oduševljen ako iznenada kući dovedete živahno štene koje po njemu skače, želi se igrati, nateže ga i gricka, pa razmislite koliko ste u mogućnosti nadzirati štene i paziti da ne uznemirava starog psa!

Mislite glavom, a ne samo srcem. Iako su prvi dojmovi i osjećaji koji vas preplave dobar početak, nemojte se samo rukovoditi time. Iznenadno vraćanje psa, a da se prethodno niste dogovorili o toj mogućnosti, stvara ogroman pritisak na skloništa, udruge i volontere koji nakon udomljenja vrlo brzo popune mjesto novom napuštenom životinjom. Isto vrijedi ako psa kupujete. Život sa psima koji se međusobno ne podnose nije zabavan niti psima, a još manje skrbnicima.

Psa uzimate zauvijek, stoga u odabiru budite objektivni. Potražite pomoć nepristrane osobe koja ima dovoljno iskustva sa psima ili pomoć kvalificiranog savjetnika za ponašanje ili trenera. Budite strpljivi, ne srljajte i pažljivo odaberite.

Udomljavanje ne zna za godine

Nemo

Skloništa, udruge za zaštitu životinja i neki internetski forumi koji pomažu u udomljavanju nude veliki izbor predivnih pasa raznih veličina, boja, karakternih osobina i životne dobi. Iako su mnogi od njih mješanci i križanci*, nađe se i koji čistokrvni pas ili pas tipski vrlo sličan pasmini koja vam se sviđa. Neki od njih nekoć su imali vlasnike, navikli su na obiteljski život i idealni su ljubimci.

*Mješancima smatramo pse čije je porijeklo nepoznato, nije ga lako odgonetnuti na osnovu izgleda ili su potomci križanaca. Na primjer, majka mješanka x otac mješanac; majka njemački ovčar x otac križanac bernski planinski x belgijski ovčar; majka križanac njemački ovčar x belgijski ovčar, otac križanac bernski planinski x doga.
Križanci su potomci dviju čistokrvnih pasmina. Na primjer, majka njemački ovčar x otac belgijski ovčar.

Zašto udomiti odraslog psa?
Udomljavanje odraslog psa najbolja je odluka za ljude koji nemaju vremena i mogućnosti baviti se odgojem šteneta. Iako je štenad preslatka, njihov odgoj i socijalizacija zahtjevaju puno pažnje, vremena i truda ako želimo da štene odraste u stabilnog i dobro odgojenog psa. Mnogi su odrasli psi ostavljeni zato što su ih se ljudi zasitili ili ih nikada nisu niti doživljavali kao članove obitelji i bili odgovorni za njih. Napušteni su ili se udomljavaju zbog rođenja djeteta, razvoda ili selidbe ili pak zbog bolesti ili smrti vlasnika.

Kada udomite odraslog psa, znate kakav je izgledom: njegovu veličinu, težinu, duljinu i kvalitetu dlake…

Zablude o udomljavanju odraslog psa
Najčešće zabluda vezane uz udomljavanje odraslog psa su da se pas neće naviknuti na vas i obitelj ili da s njim nećete moći razviti dobar odnos te da stariji psi više ne mogu ništa naučiti. Ovo je daleko od istine. Samnom će se sigurno složiti mnogi drugi koji su udomili već odraslog psa. Većinu svojih pasa udomila sam kao odrasle. Odgovorno mogu reći da mi je bilo puno lakše sa odraslim psima nego sa štencima i da je moj prvi odabir definitivno odrasli pas. A što se odnosa, povezanosti i učenja tiče, zaista ne mogu reći da sam primjetila ikakvu razliku.

Možemo stvari promatrati i iz pseće perspektive: na primjer, udomili ste psa koji prethodno nije imao baš lijep život – živio je na lancu, hrana je bila oskudna, bilo mu je zimi hladno, a ljeti vruće… Odjednom se nađe u domu na mekanom toplom krevetiću, ima hranu, ima vodu, ima vašu pažnju. Ljudi vole reći da su takvi psi zahvalni, iako pas ne poznaje pojam “zahvalnosti”. No svakako, pas će u novonastaloj situaciji biti vezan za mjesto i osobe koje mu pružaju ono što je dobro, ono što želi.

Još jedna zabluda jest ta da je najbolje nabaviti štene ako imate malu djecu, jer će se tako lakše naviknuti jedni na druge. No, to je daleko od istine. Imati malo štene i malu djecu može i uglavnom jest pravi pakao! Štene zahtjeva konstantan nadzor i usmjeravanje kako bi ga što prije naučili kućnom redu, treba ga svakih sat do dva izvoditi van kako bi obavilo nužu, paziti da ne pregrize kablove, da ne uništi namještaj… Istovremeno, malo dijete također treba konstantan nadzor, pažnju i brigu. Mnogi ljudi odluče se udomiti štene nekom drugom jer se jednostavno ne mogu nositi sa tolikim pritiskom i obavezama.

Kako odabrati psa?
Ljudi nažalost, najčešće odabiru psa prema izgledu zanemarujući pritom pseće potrebe i mogućnosti. Čak i ako birate križance ili mješance, trebali biste barem otprilike pokušati odgonetnuti sa kojim je pasminama križan pas koji vam se sviđa. Temperament i potrebe psa puno su važnije od njegova izgleda. Tako pas u tipu haskija zasigurno neće odgovarati osobi koja ne voli duge šetnje u prirodi. Energični pas u tipu terijera sigurno nije dobar izbor za stariju osobu koja želi lagane šetnje i mir. Generalno, za ljude-seniore idealan izbor je i pas-senior. Suprotno, psić u tipu mopsa, pekinezera ili ši-cua neće odgovarati aktivnim osobama koje vole planinarenje ili vožnju biciklom. Naravno, svim psima je potrebna fizička aktivnost i niti jednom psu nije dovoljno par krugova oko zgrade dnevno (osim ako su vrlo stari ili bolesni pa više od toga ne mogu). Dakle, svaki potencijalni udomitelj unaprijed bi trebao znati koliko ima vremena i procijeniti koliko je aktivan. Udomiti psa i time mu spasiti život plemenit je čin, no smatrati da će pas biti sretan samo zato što ste mu spasili život, nažalost, nije dovoljno niti točno.

Prije nego krenete u potragu za psom razmislite o pitanjima koja biste mogli postaviti osoblju skloništa ili ljudima koji skrbe o psu. Na primjer, pitanja o porijeklu psa, odakle je došao, gdje je pronađen, kakvog je zdravlja, je li cijepljen, kastriran, kako se slaže s ostalim psima, kakav je s ostalim životinjama – na primjer, mačkama – kakav je s djecom, je li druželjubiv ili povučen, je li aktivan ili je mirniji tip, je li plašljiv te u kojim se situacijama nelagodno osjeća, itd.

Prilikom posjeta skloništu pogledajte sve pse. Zamolite osoblje da prošećete s nekoliko pasa koji su vam u užem izboru. Obratite pažnju na ponašanje i želju psa za interakcijom s ljudima – veselo prilaženje uz mahanje repom, uvijanje tijela, diranje šapom, pozivanje na igru.

Pričekajte s odlukom, razmislite i vratite se za nekoliko dana. Pitajte volontere koji skrbe o psu bi li bili voljni prošetati s vama ili vas koji put posjetiti sa psom u vašem domu, ili vam čak ostaviti psa na dan-dva prije nego što donesete konačnu odluku.

Ako imate djecu…
Ako imate malu djecu morate biti posebno oprezni. Prilikom odabira psa najsigurnije je ipak zaobići pse koji povučeno i prestrašeno čuče u kutu. Plahi i povučeni psi normalno ponašanje djeteta (trčkaranje, ciku, skakutanje, prilaženje) mogli bi protumačiti kao prijetnju, reagirati i ozlijediti ga. Pas kojeg udomljavate trebao bi uživati u društvu djece, a ne samo tolerirati ih.

Jedna od najvažnijih stvari na koju morate obratiti pozornost jest posesivnost i ponašanje prilikom hranjenja ili kad pas ima igračku. Pas koji u tom trenutku pokazuje ponašanja koja ukazuju na čuvanje resursa, nije dobar izbor za obitelj s djecom, bez obzira na to što se takva ponašanja uglavnom bez problema mogu riješiti uz pomoć kvalificiranih stručnjaka za ponašanje pasa.

Sigurnija opcija je potražiti psa koji je već neko vrijeme na privremenom čuvanju kod nekog volontera. Volonteri koji skrbe za pse u svojem domu svakodnevno su u kontaktu sa njima, redovito ih šeću, hrane ih i njeguju, upoznati su s navikama i ponašanjem psa koji živi u njihovoj obitelji, pa vam samim time mogu dati konkretnije informacije. Neki volonteri imaju djecu, a većina ima i vlastite ljubimce.

Ako nemate djecu…
Ako nemate djece, nemojte otpisati pse koji su povučeniji ili djeluju nezainteresirano. Imajte na umu da psi u skloništu borave u vrlo stresnim uvjetima i vrlo vjerojatno će se drukčije ponašati kod kuće kada se malo opuste. Možda su upravo stigli u sklonište, zbunjeni su i prestrašeni novom okolinom. Prošećite malo s njima i promatrajte kako se ponašaju izvan boksa. Razgovarajte s osobljem skloništa ili volonterima koji su više-manje upoznati sa psima o kojima brinu. Kada povedete psa u šetnju nemojte odustati zato što pas vuče na povodniku ili skače po vama. Većina pasa ponašat će se tako ako nitko nije s njima radio, pogotovo ako većinu vremena provode u boksu i ne šeću redovito, a u skloništima je to najčešće tako. Skloništa često nemaju dovoljno volontera koji bi se svakodnevno mogli dovoljno posvetiti svakom psu posebno.

Psi s posebnim potrebama
U skloništima i na skrbi volontera često ima pasa koji zaista nisu imali sreće. Bili su zlostavljani ili zanemareni, malo su ili nisu uopće socijalizirani, te su razvili razna nepoželjna ponašanja i strahove. Takvim psima potreban je poseban pristup, nešto više ulaganja i veliko srce. Mnogi psi koji su bili etiketirani kao “nepodnošljivi”, “nemogući” i “neudomljivi” s vremenom postanu fantastični ljubimci. Takvim psima potreban je netko s nešto više iskustva i dobrom voljom kako bi prebrodili strahove i probleme i uklopili se u svakodnevni život uz ljude. Treba im skrbnik koji će biti voljan raditi sa psom i bez srama i oklijevanja savjetovati se sa kvalificiranim stručnjacima-savjetnicima za ponašanje pasa. Svi psi zaslužuju šansu!

Nemojte automatski otpisati psa koji je nesretnim slučajem ostao bez jedne noge, gluh je ili slijep na jedno ili oba oka, nedostaje mu uho ili ima neki sličan nedostatak. Možda je karakterno upravo to pas za kojim žudite i kakvog ste cijeli život čekali! Izgled je prilikom odabira psa zapravo zadnja stvar na koju bi trebali obratiti pozornost. I psi invalidi mogu uživati u životu, kretati se, veseliti, trčati, igrati, donositi loptice.

Budite strpljivi
Svim psima, mladima i starima, mješancima i čistokrvnima, vrlo će vjerojatno trebati malo dodatnog odgoja i preodgoja kako bi se uklopili u novi život i postali pristojni ljubimci.

Ponašanje je promjenjivo, bez obzira radi li se o mladom ili starom psu, kupljenom ili udomljenom.

Ono čega apsolutno morate biti svjesni jest činjenica da će udomljenom psu trebati nešto vremena da se prilagodi novom životu s vama. Koliko vremena je potrebno za prilagodbu, ovisi od psa do psa. Odnos i privikavanje ne dešavaju se u jednom danu. Nipošto nemojte netom udomljenog psa ostavljati odmah samog na duži vremenski period. Mnogim psima je dolazak u novi dom stresan, zbunjeni su, ne znaju gdje su… Privikavanje na samoću MORA biti postupno! Bez obzira na to uzimate li štene ili odraslog psa, uzmite ga za vrijeme godišnjeg odmora ili uzmite slobodne dane bar tjedan ili dva.

Predivni crni pas zlatnih očiju s gornje fotografije je Nemo koji je unatoč atraktivnom izgledu i dobroj naravi čitav svoj život u potrazi za stalnim domom – zato što šepa. Njegovu priču možete pročitati na dnu stranice udruge Futura.

Kako psa naučiti da bude sam kod kuće?

Psi su društvena bića i ne vole samoću, stoga ih je od najranijih dana veoma važno učiti da budu samostalni i postupno ih privikavati na samoću. Odvajanje od majke i legla stresno je za svako štene pa je važno da prvih dana uvijek netko bude uz njega kako bi što lakše prošlo taj period.

Čak i ako udomimo odraslog psa, odmah, čim pas stigne u naš dom bi trebali započeti sa postupnim privikavanjem na samoću i učenjem samostalnosti.

Kada govorimo o učenju samostalnosti, to znači da psa trebamo odmah u početku učiti da ima svoje mjesto za odmor radije nego da nam je konstantno po rukama, spava s nama u krevetu i praktički nikada nije odvojen od nas. U suprotnom, štene ili pas mogu postati ovisni o nama i našoj prisutnosti te burno reagirati kada ostanu sami. Važno je naglasiti da privikavanje na samoću i učenje samostalnosti mora biti postupno!

Kod privikavanja na samoću od velike nam pomoći može biti ograničavanje prostora i privikavanje na boravak u boksu. Boks psu trebamo predstaviti kao udobno mjesto za odmor, kućicu, “brlog”.

Za početak je dobro opskrbiti se žvakalicama i igračkama od pune gume koje možemo napuniti poslasticom i hranom. Kada pas boravi u boksu ili na svom mjestu i zabavlja se žvakalicama ili igračkama koje smo napunili hranom, možemo svakoga dana produljivati izlaske iz prostorije u kojoj pas boravi, a potom i izlaske iz stana.

Nikada nemojte nabaviti štene ili psa i potom ga par dana kasnije ostaviti da bude sam cijeli dan zato što morate na posao! Privikavanje na samoću MORA biti postupno! Velika je vjerojatnost da će štene ili pas koji su odjednom ostavljeni sami razviti strah od odvajanja (separacijsku anksioznost) ili početi uništavati zbog dosade. Fizička aktivnost također je važna, no treba imati na umu da je previše fizičke aktivnosti jednako loše kao i premalo. Psi su najaktivniji ujutro i uvečer, a preko dana obično odmaraju i spavaju.

Prevencija i dobra organizacija vremena i aktivnosti puno su bolja i lakša opcija od rješavanja straha od odvajanja ili problema vezanih uz samoću! Zamolite prijatelje ili poznanike da pričuvaju psa kada ste na poslu dok se ne nauči da može ostati sam kroz dulji period.

Ako sumnjate da je vaš pas razvio strah od odvajanja potražite pomoć stručnjaka.

Članak je objavljen na portalu 24 sata Ljubimci.