Pristupi, metode i tehnike u odgoju i treningu pasa

pristup_metode_tehnike

Bez obzira na to imate li pse cijeli život ili ste tek nabavili psa, sigurno ste bar jednom, ovisno o interesu, u internetsku tražilicu upisali neki od sljedećih termina: “trening pasa”, “dresura”, “ponašanje pasa”, “odgoj pasa”…

Pritisnuli ste tipku enter na tipkovnici i… puf! Poduži je popis raznih školica, instruktora, stručnjaka i savjetnika za pseće ponašanje. Otvarate jedan link za drugim, nešto je od toga jedinstveno, a mnogo su toga jedni prekopirali od drugih uz neznatne izmjene, sve je bogato terminologijom koju slabo ili uopće ne razumijete. Najžalosnije je što u moru školica i edukacijskih centara mnogi edukatori koji nude svoje usluge upotrebljavaju termine i fraze koje ni sami ne razumiju, razumiju ih površno ili čak i ne znaju njihovo točno značenje i način na koji funkcioniraju.

Uobičajena pogreška jest miješanje i nerazumijevanje pojmova kao što su pristup, metoda i tehnika, poticaj (nagrada) i kazna. Bez jasne definicije i razumijevanja ovi pojmovi mogu biti uzrok mnogih zabluda, pa čak i nesuglasica.

Pristup, metode, tehnike – u čemu je razlika?

Pristup
Pristup obuhvaća cjelokupan stav, uvjerenja i filozofiju poučavanja. U radu sa psima postoje dva pristupa – tradicionalni i moderni. Neki pokušavaju kombinirati tradicionalno i moderno te takav pristup nazivaju “uravnoteženim”, no prema svim kriterijima to je zapravo tradicionalan pristup.

I tradicionalni i moderni pristup funkcioniraju ako se ispravno primjenjuju, no temelje se na različitim načelima.

Moderni pristup
Moderni pristup temelji se na najnovijim istraživanjima iz područja ponašanja i učenja životinja – na poznavanju normalnih, prirodnih ponašanja tipičnih za vrstu, razumijevanju motivatora koji životinju potiču da se ponaša na određen način, razumijevanju razvoja ponašanja, razumijevanju načina na koji životinja percipira određene podražaje iz okoline i reagira na njih te poznavanju anatomije i fizioloških procesa.

Dobar trener/instruktor poznaje temeljna načela etologije, evolucije i teorije učenja.

Educirani treneri/instruktori koji imaju moderan pristup služe se tehnikama utemeljenim na poticanju željenih ponašanja te preusmjeravanju, a u nekim slučajevima i ignoriranju nepoželjnih ponašanja. Ukoliko se ispravno koriste, ove tehnike mogu biti nevjerojatno moćne jer umijesto da se trudimo ugušiti neželjena ponašanja fizičkim korekcijama (kažnjavanjem), podčinjavanjem i zastrašivanjem usredotočeni smo na razvoj odnosa i poticanje željenog ponašanja. Na taj način životinja je motivirana, razvija samopouzdanje, želi surađivati i samim time brže nauči što od nje tražimo.

Treneri, instruktori i škole koji slijede moderni pristup služe se terminima kao što su “pozitivni trener”, “pozitivni poticaj”, “pozitivni trening”, “pozitivne metode”, “pozitivni pristup”, “pozitivna komunikacija”, “pristup zasnovan na znanstveno dokazanim činjenicama”, “isključivo pozitivan” i slično.

Tradicionalni pristup
Za razliku od modernog pristupa, tradicionalni pristup temelji se na zastarjelim i sa znanstvenog gledišta odavno pobijenim teorijama čopora i dominacije. Tradicionalni pristup zagovara stav da se psima trebamo nametnuti kao vođa čopora (alfa) i podčiniti ih te ih prisiliti da rade ono što mi u određenom trenutku želimo kako oni ne bi preuzeli kontrolu nad nama i našom obitelji.

Zagovornici tradicionalnog pristupa smatraju da svaki puta kada pas “radi nešto što ne smije” ili “radi nešto što nama smeta”, svaku pogrešku koju pas napravi treba kazniti. Često pritom ciljano kreiraju situacije u kojima će pas pogriješiti kako bi ga kaznili. Ukratko, koriste tehnike temeljene na kažnjavanju i učenju psa što ne smije raditi.

Zagovornici tradicionalnog pristupa također zagovaraju upotrebu opreme čija je svrha nanošenje boli i neugodnog podražaja poput davilica, ogrlica s bodljama i razne tipove elektroničkih ogrlica poput strujnih ogrlica, ogrlica koje ispuštaju psima neugodan miris (obično citronela), hladan mlaz zraka ili prskanje vodom.

Treneri/instruktori koji zagovaraju tradicionalni pristup najčešće nisu upoznati ili ih uopće ne zanimaju razlozi koji stoje iza određenog ponašanja životinje. Ne shvaćaju i/ili ne žele shvatiti da životinja ne razmišlja niti može percipirati “dobro” ili “loše” poput nas ljudi. Za njih je pas zločest, bezobrazan, dominantan, želi nas iznervirati, napakostiti nam, inati se, neposlušan je, kriv, treba “čvrstu ruku”…

Uravnoteženi pristup
U svakodnevnom životu svi težimo ravnoteži – ravnoteža je nešto dobro, razumno… Termin “uravnotežen” sugerira otvoren um, neograničenost… Nažalost, što se tiče treninga životinja i pasa, termin “uravnoteženi pristup” sve je drugo samo ne uravnotežen.

Uravnoteženi pristup zapravo je vrlo sličan tradicionalnom, samo što treneri/instruktori ponekad koriste pozitivni poticaj i nagrađivanje za željena ponašanja, no nepoželjna ponašanja kažnjavaju na isti ili sličan način kao i zagovaratelji tradicionalnog pristupa. Koriste izraz “korekcija” i žive u zabludi da korekcija nije isto što i kazna. Smatraju da svi psi nisu isti (što je točno), te da je nekima (i ponekad) potrebna fizička kazna, davilica ili slična oprema, pogotovo kada su u pitanju veliki i snažni psi/pasmine, što je apsolutno netočno.

Vrlo često ćete čuti izjave poput: “Mi koristimo isključivo pozitivu ali korigiramo psa trzajem, češće na običnoj ogrlici ili u nekom slučaju običnoj davilici…”

Ravnoteža u pravom smislu riječi može se postići samo onda kada se u procesu učenja u obzir uzmu pseća dobrobit i zadovoljstvo. Kada pas u nas ima povjerenja i radi nešto zato što ŽELI, a ne zato što je na to prisiljen kojekakvim kaznama i korekcijama.

“Pristup/trening zasnovan na znanstveno dokazanim činjenicama”
Često se moderni pristup smatra pristupom temeljenim na znanstveno dokazanim činjenicama. Ono što treba znati jest da se svaki pristup temelji na znanstveno dokazanim činjenicama. Principi i zakoni učenja vrijede jednako bez obzira na pristup te vrijede jednako za sve životinje (čovjek je u biološkom smislu također životinja) – svako ponašanje, odnosno radnja donosi posljedice koje mogu biti dobre ili loše, ponekad neutralne. Metode i tehnike trebaju se, naravno, prilagoditi životinjskoj vrsti koju učimo.

Svatko tko uči ili pokušava učiti neku životinju služi se principima učenja bez obzira na pristup, stupanj znanja i vještina, bez obzira na to je li svjestan zakonitosti koje stoje iza učenja. Mnogi toga, nažalost, nisu svjesni.

Metode
Metoda je način na koji prenosimo informacije i objašnjavamo psu (ili učeniku) što želimo od njega. Metoda je organiziran, sustavno i dobro planiran postupak čija je svrha olakšavanje i jačanje učenja.

U osnovi postoje četiri metode pomoću kojih psa možemo učiti nekoj radnji:

Navođenjem (luring) psa u željenu poziciju, najčešće hranom koju koristimo privremeno i brzo mičemo.

Hvatanjem (capturing) željene radnje tako da čekamo da pas “ponudi” željenu radnju i potaknemo ga (nagradimo) točno u trenutku kada tu radnju napravi.

Oblikovanjem (shaping) odnosno poticanjem malih sekvenci ponašanja (radnji) postupnim približavanjem željenom cilju, odnosno finalnoj radnji kojoj psa želimo naučiti.

Modeliranjem (molding) odnosno manipuliranjem i fizičkim pomaganjem (često nažalost i prisiljavanjem) psu da zauzme određeni položaj ili napravi neku radnju.

Još jedna metoda postaje sve popularnija, a zasniva se na socijalnom učenju.

Kopiranje (Do as I do) je metoda učenja psa da ponavlja (kopira) radnje koje mu pokazujemo.

Ne postoji ispravna ili neispravna metoda, niti se ista metoda može primijeniti na svim psima (i životinjama) i u svim situacijama. Nijedna od ovih metoda ne podrazumijeva uporabu fizičke sile, zastrašivanja, nanošenja boli ili nelagode. Modeliranje je doduše, metoda koju treneri koji prakticiraju moderan pristup uglavnom izbjegavaju jer sugerira prisiljavanje životinje da zauzme određeni položaj (npr. guranje stražnjice prema tlu i povlačenjem ogrlice prema gore u svrhu učenja psa da sjedne), no to ne mora nužno biti točno.

Tehnika
Tehnika podrazumijeva osobni stil instruktora odnosno trenera, način na koji provodi, razvija i implementira određenu metodu.

Metode i tehnike sastavni su dio pristupa.

Isključivo pozitivni pristup (“metode”)?
Prva stvar koju odmah treba razjasniti jest da ne postoji “isključivo pozitivan pristup” ili, kako neki vole reći – “metode” (v. gore). Treneri/instruktori koji imaju pozitivan pristup služe se tim izrazom jer žele naglasiti da je njihov način postupanja sa životinjama human. Ima i onih koji tvrde da nikad ne koriste nikakav oblik kazne, nego isključivo nagrade. Takvi ili lažu ili žive u zabludi jer nisu u pravom smislu upoznati s principima učenja i njihovim značenjem.

Svakom educiranom treneru, instruktoru ili stručnjaku za ponašanje koji je dobro upoznat sa teorijom učenja i načinom na koji funkcionira operantno uvjetovanje savršeno je jasno da je to nemoguće. Principi operantnog i klasičnog uvjetovanja isprepliću se i njima smo konstantno izloženi u svakodnevnom životu, samo ih ne analiziramo i ne obraćamo pažnju na definicije.

U interakciji i treningu životinja treneri/instruktori koji primjenjuju pozitivan pristup težit će pozitivnom poticanju i negativnoj kazni, a minimalizirati uporabu pozitivne kazne i negativnog poticanja. Minimalizirati ne znači izbaciti ili uopće ne primjenjivati jer je u nekim situacijama to nemoguće. No itekako je moguće u potpunosti izbaciti ideju o ciljanom apliciranju bolnih podražaja, forsiranju, fizičkom i psihičkom maltretiranju te o korištenju opreme koja služi isključivo zato da bi životinji nanijela bol i nelagodu poput davilica, ogrlica s bodljama, elekttoničkih ogrlica i slično.

Isto tako, savršeno je jasno da termin “pozitivna kazna” ne znači nužno nanositi bol niti zastrašivati.

Termin “kazna” sa znanstvenog stanovišta
U svijetu pasa i trenera riječ kazna jedan je od najkontroverznijih i najčešće pogrešno shvaćenih pojmova.

U svakodnevnom životu na kaznu se obično gleda kao na postupak koji je odbojan, štetan ili bolan i podrazumijeva posljedice poput udaraca, trzanja povodnikom, tresenja za šiju, vikanja, apliciranja elektrošoka itd.

U području primijenjenih analiza ponašanja i teorije učenja, termini poticaj i kazna definirani su u smislu njihova učinka na buduće ponašanje – oni ili povećavaju ili smanjuju (zaustavljaju) trajanje, intenzitet i učestalost budućeg ponašanja.

Poticaj i kazna mogu biti pozitivni (+) ili negativni (–), no ne tumače se kao nešto što je dobro ili loše, već striktno matematički – odnose se na dodavanje/apliciranje ili oduzimanje/uklanjanje.

Kod pozitivnog poticaja dodajemo nešto ugodno, nešto što životinja voli i što je za nju motivirajuće.

Kod negativnog poticaja mičemo (oduzimamo) nešto što je životinji neugodno – ponavljam, neugodno ne znači bolno ili strašno!

Kod pozitivnog kažnjavanja dodajemo nešto neugodno – što ne znači da je bolno ili strašno!

Kod negativnog kažnjavanja mičemo (oduzimamo) nešto što životinja želi i što je motivira.

Ono što je važno napomenuti jest da će neki podražaj ili događaj u određenom trenutku na nekoga djelovati poticajno, a u drugom trenutku mogu djelovati kao kazna.

Na primjer, ljeti kad je vruće moj pas rado će ući u vodu i plivati (hladna voda djeluje poticajno, ugodna je – pozitivan poticaj), no zimi izbjegava čak i lokve koje ostanu nakon kiše (hladna voda zebe za šape, odbojna je – pozitivna kazna/negativni poticaj).

Netko obožava jesti određenu hranu (pozitivni poticaj), no ako tom istom hranom pokvari želudac, sama pomisao na tu hranu postaje (a često i ostaje) sjećanje na nešto ružno, negativno (pozitivna kazna).

Kada nekome dajemo komplimente za izgled, odjeću, frizuru… obično smatramo da su komplimenti poticajni, no vrlo sramežljive osobe mogu se osjećati neugodno i vaše društvo (i komplimenti) može im postati odbojno (pozitivna kazna/negativni poticaj).

Ukratko, kako bi utvrdilo djeluje li neki podražaj/događaj kao poticaj ili kazna, treba preispitati kakav će učinak imati ili imaju na ponašanje.

Smanjiti ili zaustaviti neko ponašanje ne znači da trebamo biti nasilni, nanositi bol, nanositi ozljede (neka oprema poput strujnih ogrlica, davilica, pa čak i običnih ogrlica može nanijeti i nanosi ozljede). Prijeteći glas, jaki zvukovi, ili bilo koji oblik fizičkog kažnjavanja i zastrašivanja jednostavno nisu potrebni da bi se postigli pouzdani rezultati.

Zaključak
Mnogo je različitih načina kojima uspješno možemo učiti i mijenjati ponašanje pasa i životinja – bez uporabe sile, zastrašivanja i nanošenja boli, bez uporabe kojekakvih “alata” stvorenih u tu svrhu.

Pse i ostale životinje prilično je lako učiti pozitivnim poticanjem, no da bismo spriječili ili “popravili” nepoželjna ponašanja bez fizičkih kazni, korekcija, bolnih i neugodnih podražaja, potrebno je odlično znanje i razumijevanje ponašanja i teorija učenja kao i napredne vještine korištenja različitih tehnika.

Tvrdnja da pozitivnim pristupom ne postavljamo nikakve granice, da psi rade što žele i da su neodgojeni apsolutno je netočna.

Cilj učenja i treninga trebao bi biti da životinju motiviramo, usmjeravamo, jačamo njeno samopouzdanje i gradimo međusobni odnos, a ne da gušimo njeno (često normalno) ponašanje, fizički je kažnjavamo, strašimo ili prisiljavamo.


 

Napisala: Sandra Ilievski, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa