Ja, pas

zvakanje

Odavno sam uz vas, u ovoj ili onoj ulozi, ali čini se da danas ima sve više ljudi koji pripadnika moje vrste žele upravo za društvo. Vremena se mijenjaju i nas se sve više smatra članovima obitelji. No, isto tako, neki nabave psa, a da pritom nisu svjesni što i tko smo zapravo mi psi. Koje su nam karakteristike? Što nam je svojstveno? Koje nam je ponašanje prirodno i normalno? Kada nas dovedete u svoj dom, primate vrstu koja je po mnogočemu drukčija od vas. Koliko god nas vi voljeli, ne potrudite li se da nas razumijete, iz te razlike može proizaći niz problema.

Koliko god vam bili bliski, koliko god se trudili i učili nas da se ponašamo prema vašim ljudskim standardima i normama, mi nikada nećemo biti poput vas ljudi. Postoje obrasci i načini ponašanja koji vama ljudima često smetaju. Neka od njih nezamisliva su vam, gade vam se i teško ih prihvaćate. Što je to što vam često smeta, iako je zapravo riječ o činjenicama koje se često ne mogu izbjeći, nego ih treba pokušati razumjeti?

Lajemo
Psi laju. Lajanje je jedno od oblika vokalne komunikacije. Svi psi laju, OK, neki više zavijaju, no svi vokaliziraju na ovaj ili onaj način. Neki laju više, neki manje. Čak i mi, psi kojima lajanje nije problem u ponašanju lajemo. Ponekad ćemo zalajati usred noći jer smo nešto čuli, vidjeli ili nanjušili. Očekivati od nas da nikad ne zalajemo jednako je kao i očekivati da vi ljudi nikada ne progovorite.

Linjamo se
Svi psi se linjaju pa čak i pasmine za koje se tvrdi da se uopće ne linjaju. Prilikom odabira psa, imajte na umu da se neki od nas jako linjaju i budite spremni na to da će se u vašem domu, na vašoj odjeći, predmetima, namještaju ili u automobilu, uvijek naći pokoja dlaka, koliko god se trudili i čistili.

Možemo se loše osjećati…
Naš emocionalni život vaši znanstvenici još uvijek nisu dovoljno istražili, no morate biti svjesni da i mi osjećamo strah, bol, možemo biti pod stresom, uzbuđeni, veseli, ljutiti… Naše ponašanje uvelike ovisi o našem zdravstvenom, emocionalnom i psihofizičkom stanju. Baš kao i vi, i mi psi možemo imati loš dan, ne osjećati se dobro uslijed promjene vremena, biti neraspoloženi, dekoncentrirani, pospani, nervozni, osjećati bol… Nažalost, mi ne govorimo vašim jezikom i ne možemo vam riječima ispričati što nas muči. Vi, naši ljudi, trebali biste pokušati razumjeti nas, umijesto automatski tvrditi da smo zločesti.

Svakom, pa i najbolje odgojenom psu može se desiti “nezgoda” u stanu ili kući – proljev, povraćanje ili sve odjednom. Tada obično tražimo mjesto na kojem se osjećajmo sigurnije i ugodnije, pa se nerijetko takve nezgode dese u kutu između namještaja, na kauču, po tepihu…

Volimo njuškati
Mi psi imamo vrlo izraženo osjetilo njuha te je ono jedno od osnovnih načina na koji komuniciramo. Naš nos sastoji se od otprilike 220 milijuna senzora, za razliku od vašeg koji ima samo pet milijuna. To znači da je naše osjetilo njuha i do 100 000 puta jače od vašeg. Samim time, možemo nanjušiti stvari i supstance iz okoline kojih vi ljudi niste uopće svjesni.

Koristimo osjetilo njuha kako bismo prikupili informacije iz okoline, dakle, njušimo sve što nam se nađe na putu – od vlati trave, tla, rasvjetnih stupova i hidranata, ograda, grmlja, stabala, zidova zgrada, do strvina, izmeta, izlučevina, smeća i ostalih vama odvratnih stvari. Prilikom upoznavanja ili pozdravljanja vi se rukujete, a mi si međusobno njuškamo stražnjice i spolovila. Ponekad to može potrajati nekoliko minuta. Analne vrećice koje su smještene kraj analnog otvora luče mirise i feromone pomoću kojih možemo prepoznati raspoloženje, dob, spol, pa čak i zdravstveno stanje pasa koje susrećemo.

Ponekad guramo noseve i u ljudske stražnjice i međunožja, što može biti neugodno i za vas vlasnike i za osobu koju njušimo po intimnim mjestima. U području oko vaših genitalija i analnog otvora također se nalaze brojne mirisne žlijezde – iako njihov miris vi uopće ne trebate osjećati. Na taj način jednostavno upijamo informacije i upoznajemo osobu koju sretnemo.

Volimo kopati
Kopanje je zabavno! Obično kopamo jer smo nanjušili nešto ispod površine, pronašli krtičnjak ili mišju rupu. Ponekad kopamo i jedemo travu i korijenje. Kopamo i kada želimo sakriti ili sačuvati za kasnije neki predmet koji je nama jako važan – na primjer kost ili igračku. Nekad kopamo zato što nam je vruće i volimo leći na hladnu zemlju.

Kopanje nas oslobađa od stresa i razbija dosadu. Neki od nas, nažalost, kopaju i kada su nezadovoljni ili ih je strah pa žele pobjeći.

Grickamo, žvačemo i ponekad nažalost uništimo nešto vaše
Volimo žvakati, grickati i čupkati zubima. To je posebno izraženo i posve normalno kada smo štenad i mladi psi. Mi nemamo ruke poput vas ljudi pa koristimo zube i usta te na taj način istražujemo okolinu, nove okuse i teksture. I vaša djeca imaju tendenciju svašta trpati u usta kad su mala. Griženje nas također oslobađa od stresa i boli. Štencima i mladim psima razdoblje u kojem mijenjaju mliječne u stalne zube može biti vrlo neugodno i bolno. Baš kao i vaša djeca, neki od nas mogu biti zbog toga vrlo nervozni, nemirni, pa čak i dobiti temperaturu. Mi ne znamo razlikovati predmete koje smijemo od predmeta koje ne bi smjeli gristi. Na vama je da nam omogućite da grickamo i žvačemo, ograničite nam prostor i dajte nam predmete koje smijemo gristi, a istovremeno sklonite vrijedne predmete kako vam ih ne bismo uništili (cipele, odjeću, daljinski upravljač za TV…). To znači da će vaš dom neko vrijeme biti prepun razbacanih igračaka i predmeta koje ste nam dali da se zabavljamo. Potreba za stalnim griženjem i žvakanjem svega što nam se nađe na putu, s vremenom jenjava, kada promijenimo sve zube i razvije nam se čeljust. I ovdje vrijedi pravilo – što nas više sputavate i branite nam, to ćemo imati veću potrebu i želju za uzimanjem u usta i žvakanjem svega što pronađemo.

Griženje i žvakanje odličan su oblik mentalne stimulacije za pse svih životnih dobi, stoga je važno i odraslim i starijim psima omogućiti da grizu i žvaču – kost, kong ispunjen hranom, žvakalice od prešane kože i sl.

Materijalne i moralne vrijednosti
Mi ih nemajmo. Točka. Nama je Gucci torbica od nekoliko tisuća kuna u istom rangu s torbicom s placa od par desetaka kuna. Ne marimo za blagdane, poklone, rođendane niti svetkovine. Nije nam bitno košta li naša oprema tisuće kuna ili je jeftina, nisu nam bitne boje, dezeni, niti ukrasi – bitno nam je da je udobna. Nije nam bitno je li vaš namještaj nov novcat ili je star. Nije nas briga jeste li bogati ili siromašni, vozite li skupocjeni automobil ili stari bicikl. Ne znamo razliku između vaše odjeće za posao ili odjeće za šetnju.

Mi smo oportunisti
Riječ oportunist obično vas asocira na nešto negativno. Sigurno zato što ste se u životu kad-tad susreli s osobama koje da bi nešto ostvarile (novac, karijeru…) namjerno gaze sve pred sobom ne mareći pritom za dobrobit ili osjećaje drugih. Na našu sreću, a vašu žalost, ta osobina svojstvena je samo vama ljudima. Oportunizam ne mora nužno biti negativan – siguran sam da i vi zgrabite ili pokušavate zgrabiti priliku koja vam se u nekom trenutku otvori. U našem psećem i općenito u životinjskom svijetu oportunizam je važan za preživljavanje.

Mi psi jednostavno radimo ono što nam donosi korist i funkcioniramo po principu “što JA, sada i ovdje imam od toga?” Ako određene radnje, odnosno ponašanja za nas funkcioniraju, i dobijemo ono što u tom trenutku želimo – poslasticu, igračku, igru, pažnju, otjerajmo nešto/nekoga od sebe, ukrademo hranu sa stola… to znači da je naše ponašanje potaknuto, odnosno nagrađeno i mi ćemo ga ponavljati. Ako nismo uspješni i ako nam naše ponašanje (radnja) ne donosi ništa, nema smisla to opet ponavljati. Prilikom odgoja i učenja to morate imati na umu!

Volimo se valjati i jesti stvari koje su vama odvratne
Ako imate psa ili ga tek planirate nabaviti budite spremni na pokoji “incident” ovog tipa. Malo tko od nas se neće nikada, ali baš nikada uvaljati ili pojesti nešto što je vama odvratno. Neki od nas gotovo su opsjednuti valjanjem i jedenjem različitih gadarija, dok su drugi nešto suptilniji i biraju određeni tip mirisa/okusa. No, mi smo drukčiji: ono što vama miriši, nama zaudara i obrnuto. Od vaših parfema i osvježivača prostora nam se kiše, a u automobilu nerijetko povraćamo zbog intenzivnih mirisa osvježivača. Pokušajte razumjeti da se naši ukusi jednostavno razlikuju!

Obožavamo strvinu – od kukaca, žaba, ptica, riba, odbačenog trulog mesa iz mesnice ili ribe iz ribarnice, ponekad svježe, ponekad u poodmaklom raspadnom stanju. Što više smrdi – to nam je draže!

Nama je izmet kao vama kolač ili čokolada – konjski, kravlji, od ptica, mačaka, kunića, pa čak i ljudski koji nam je često i najslađi. Neki od nas samo će ga jesti, drugi se vole dobro namirisati, a neki vole “full monty” – i papati i mirisati se.

Izbljuvak (ili kako vi to zovete, rigotina) – svjež ili ustajao, ovisi kako tko od nas više preferira.

Volimo i trulež – pokvarenu hranu, prirodna i umjetna gnojiva, kompost.

Zašto se valjamo u vama grozne stvari? U pitanju je instinktivno ponašanje koje vaši znanstvenici još nisu uspjeli detaljno istražiti, iako imate nekoliko teorija. Jedna od teorija sugerira da valjanjem u strvinu ili izmet želimo prikriti svoj miris. Jednom ćemo vam možda otkriti još više.

Zbog naše sigurnosti, možete nas naučiti da se neke stvari ne stavljaju u usta, no budite spremni na to da ćemo u šetnji uvijek možda nabasati na nešto ukusno i mirisno čemu jednostavno ne možemo odoljeti.

Volite nas zbog onog što jesmo, ne zbog onoga što želite da budemo!

Vaš pas.

 

 

 

*Neka od navedenih ponašanja i navika poput pretjeranog jedenja izmeta, pretjeranog jedenja s poda, pretjeranog lajanja, mogu upućivati na probleme u ponašanju ili zdravstvene probleme. Promatrajte naše ponašanje i promjene u ponašanju i za pomoć se obratite kvalificiranom savjetniku za ponašanje i veterinaru

Ne, ne i ne!

zasto-ne

Najčešća riječ koju skrbnici izvikuju kada žele prekinuti neželjeno ponašanje svoga psa je “Ne!”. Svi to radimo ili smo radili – riječ “Ne!” sveprisutna je u našem vokabularu te je često upotrebljavamo i u odgoju djece i u komunikaciji s ljudima.

No psi su ipak nešto drukčiji kada je u pitanju verbalna komunikacija. Mnogi će psi na oštar i strog ton glasa uz izgovorenu riječ “Ne!” na trenutak zastati, no potom ipak nastaviti s onime što su radili, pogotovo ako su dovoljno udaljeni od nas. Tada dobivaju epitete “bezobrazan”, “tvrdoglav”, “zločest” i sl. Plahiji i osjetljiviji psi prestat će s onim što su radili i zauzeti submisivan položaj (leći na trbuh ili na leđa, ponekad se pomokriti), ili će pak izrazom lica ostaviti dojam da su krivi i da znaju da su pogriješili, što je naravno, netočno. Psi reagiraju na naše stroge geste, no to ne znači da u sljedećem trenutku ili neki drugi put neće nastaviti s onim što se nama ne sviđa.

Mnogi skrbnici negoduju i nezadovoljno inzistiraju: “Pas zna da je pogriješio, ali je tvrdoglav, glup, razmažen, bezobrazan, inati se…” “Kako ne bi znao? Pa stoput sam mu rekao ‘Ne!'”.

Psi definitivno nisu glupi, inat i tvrdoglavost ljudske su osobine, a riječ “Ne!” psima ne znači apsolutno ništa, kao što im ne znače ništa niti ostale riječi (odnosno verbalni signali, koje volimo nazivati naredbama). Da bi pas razumio značenje određene riječi, odnosno signala, trebamo biti vrlo precizni i dosljedni u učenju.

Iako između ostaloga komuniciraju i vokalno, psi nisu verbalna bića, ne govore hrvatski, njemački, engleski… pa samim time ne razumiju značenje naših riječi niti su sposobni razumijeti riječi povezane u rečenice. Psi uče kada su im prednosti ili mane pojedinih radnji jasno predočene, a trenutne radnje povezuju s posljedicama. Isto tako, psi nemaju sposobnost kompleksnog zaključivanja, izvlačenja iz konteksta niti dobro generaliziraju poput nas ljudi.

Ako za svaku sitnicu, za svaku radnju koja se nama ne sviđa vičemo “Ne!”, ta riječ (signal) za psa gubi svaki smisao i značenje, štoviše, psu ćemo vjerojatno postati naporni i dosadni.

Psi su po prirodi oportunisti, a životinje općenito rade ono što za njih ima neku važnost, jer im je to bitno za opstanak. Konstantnim vikanjem “Ne!” i sprečavanjem psa da radi ono što u tom trenutku želi, samo ćemo trenutno spriječiti neželjeno ponašanje, no nećemo promijeniti želju psa da radi ono što je njemu važno. Zbog toga što ne razumije što se od njega traži, a želja za nečim što želi je jaka, pas može postati frustriran, nervozan i nezadovoljan. Razumljivo je da ponekad neke stvari koje pas želi, poput skupljanja smeća s poda, mogu biti opasne po život pa smo i sami prestrašeni, frustrirani i ljuti. No vlasnici se često ljute i brane psima kopanje, valjanje, hodanje po blatu i lokvama, ulaženje u vodu, griženje štapa, uzimanja u usta nečega posve bezopasnog poput zgužvanog papira nađenog na ulici… Ne dozvoljavaju psima urođena i posve normalna ponašanje.

Vikanje “Ne!” često je, osim agresivnim stavom tijela i izrazom lica, popraćeno i fizičkom kaznom (tresenjem za šiju, bacanjem na bok ili leđa). Tako signal “Ne!” postaje predznak za nešto negativno pa nas pas može početi izbjegavati, bježati ili kriomice raditi ono što želi i što ga zadovoljava (npr. jedenje s poda, valjanje u strvinu, kopanje…). Postoje i slučajevi gdje psi počnu agresivno reagirati u određenim situacijama jer su povezali vikanje “Ne!” s neugodnim podražajem (npr. cimanje povodnikom, trešenjem za šiju, udarcem) i nečim iz okoline (drugi pas, osoba, naša ruka). Neprestanim ponavljanjem i vikanjem riječi “Ne!” zapravo psa ne učimo ničemu. Signal “Ne!” preopćenit je i nije instruktivan.

Ako pas, na primjer, skače po nama ili po drugim ljudima, a mi vičemo “Ne!” psu zapravo nije jasno što mu u tom trenutku poručujemo. Po izrazu našeg lica i stavu tijela, možda će osjetiti da nas nešto ljuti. Ali što točno? Da se ne smije veseliti ljudima? Mahati repom? Lizati nas? Ne pokazujemo mu što točno od njega želimo. Ako ga pritom još odgurujemo, psu šaljemo pomiješane signale – mnogi psi odgurivanje shvaćaju kao poziv na igru ili jednostavno davanje pažnje koju traži, čak i ako je ta pažnja negativna.

Takvim načinom komunikacije i pokušavanja “odgoja” zapravo kršimo važno pravilo učenja – signal treba imati, a za psa obično i ima, samo jedno značenje. Signal je sve što ima značenje za nekoga, bez obzira je li verbalni (npr. izgovaranje riječi “sjedni”), fizički (pokret rukom), vizualni (nešto iz okoline), mirisni, zvučni…

Ako već želimo upotrebljavati verbalni signal “Ne”, trebamo ga upotrebljavati za neku određenu radnju (ponašanje), na primjer, umjesto riječi “Fuj”. No, onda taj signal upotrebljavmo samo za tu radnju i on će funkcionirati onda kada smo psu jasno dali do znanja njegovo značenje, po mogućnosti korištenjem pozitivnog poticanja i bez fizičkog kažnjavanja. Pas mora razumjeti značenje, sama riječ odnosno verbalni signal koji izgovaramo psu je nebitan i beznačajan. Ponavljam, psi povezuju radnje s trenutnim posljedicama, pa samim time riječ koju upotrebljavamo za određenu radnju (ponašanje) nije bitna! Psa možemo naučiti da riječ “krumpir” znači “sjedni”, riječ “jaje” znači “dođi”.

Sigurno su neki od vas primijetili da su sami, svjesno ili ne, naučili pse da na šuškanje vrećicom ili riječ “keks” pas dolazi na poziv! Kako?

Vrlo jednostavno:
signal (šuškanje, riječ “keks”) + poticaj koji slijedi odmah potom (pas dobiva hranu iz šuškave vrećice ili keks iz ruke) = željena radnja (dolaženje na poziv)!

Svaki puta kada ste šušnuli vrećicom (ili rekli “keks”) pas je nešto dobio. I ako razmislite – pas je vrlo brzo naučio ZNAČENJE šuškanja ili riječi “keks”. Naučio je značenje signala! Po istom principu možete psa naučiti značenje bilo kojeg signala.

Što nam je činiti?
Prvi korak u sprečavanju neželjenoga ponašanja uvijek je prevencija! Ako nam se žuri na posao, a šećemo na mjestima gdje ima puno otpadaka, psa ćemo držati na povodniku i pokušati izbjegavati takva mjesta. Ako pas obožava jurnuti u potok, također ćemo ga imati na povodniku i šetati dalje od potoka jer nemamo vremena čistiti ga nakon šetnje. Paralelno s time, psa ćemo početi učiti značenju određenih signala koje možemo kasnije upotrebljavati kako bismo spriječili ili preusmjerili neželjena ponašanja. Umjesto da se živciramo, vičemo i time psa ne učimo ničemu, trebamo razmišljati što kada i kako raditi u određenim situacijama.

Na primjer, ako pas skače na ljude, najprije se trebamo zapitati se što bismo željeli da pas radi umjesto toga. Možda da sjedne? Ili samo da stoji sa sve četiri na podu? Dakle psa najprije treba naučiti signal “sjedni”, čije je značenje “spusti stražnjicu na pod” ili signal “dolje”, čije je značenje “spusti sve četiri na pod”. Najprije ćemo željeni signal dobro uvježbati bez ometanja poput dolaska gostiju, a potom ćemo vrlo postupno vježbati u zahtjevnijim situacijama.

S obzirom na to da je skakanje na goste za psa svojevrstan poticaj (nagrada), psu trebamo dati do znanja da je sjedenje prilikom nečijeg prilaženja ili ulaska u kuću za njega puno isplativije od skakanja. Osobu koja prilazi ili nam dolazi u kuću ćemo zamoliti da psa ignorira (okrene se od psa, ne obraća mu se, ne odguruje ga i ne gleda ga), a psa ćemo nagrađivati za pristojno i mirno sjedenje. S vremenom, pas će naučiti da se sjedenje isplati – biti će nagrađen (npr. poslasticom iz vaše ruke i pažnjom druge osobe dok god pristojno sjedi).

Naravno, da bismo psa ovomu naučili trebamo malo po malo vježbati, no ako budemo dosljedni i dovoljno jasni, pas će nakon određenog vremena shvatiti i naučiti što od njega tražimo, a pozitivnim poticanjem željene radnje (nagrađivanjem) postići ćemo da pas radosno iščekuje naš signal “sjedni”. Ono što treba imati na umu, a što sam ranije spomenula, jest da psi ne generaliziraju dobro, pa ovu vježbu treba ponavljati s raznim ljudima i u različitim situacijama.

Potpuno je razumljivo da ćete se ponekad naći u iznenadnim situacijama i viknuti “Ne!”, no pokušajte nakon toga izreći signal koji je psu jasniji, određeniji – recimo, “dođi”. Na primjer, ako moj pas uzme nešto s poda, možda ću na trenutak zabrinuto viknuti “Ne!”, no potom ću reći “pusti” (otvori usta i baci što imaš na pod). Budući da sam puno truda uložila u učenje značenja signala “fuj” (ne diraj stvari na podu) i “pusti”, moj će pas pustiti ono što je uzeo u usta (lopticu, granu, smeće s poda), a da pritom uopće ne trebam vikati na njega, te će potom dobiti pohvalu (verbalni signal “bravo!”) i nagradit ću ga (poslasticom, igrom, češkanjem), čime ću potvrditi da je to ono što sam željela da napravi. Svi moji psi naučili su da signali “fuj” ili “pusti” ne znače ništa negativno i nisu kazna već upravo suprotno – veselim tonom izgovoreni signali “fuj” ili “pusti” njima znače da se nakon toga dešava nešto pozitivno.

I na kraju, moramo imati na umu pseću prirodu i pseće potrebe. Moramo shvatiti da su neke stvari koje su nama užasne i odvratne (jedenje izmeta, valjanje u strvinu, jedenje s poda (“smetlarenje”) psima urođene i potpuno normalne. Stoga kada smo sa svojim psima u šetnji, a nikuda nam se ne žuri, nije tako strašno ako se pas uprlja u blatu, ako uskoči u potok, pa čak niti ako se ponekad uvalja u strvinu. Pustite psa da njuška, da se valja, da kopa (na mjestima gdje rupe neće nikome smetati!). Pustite ga da istražuje, hvata lišće, grane… pustite ga da uzme papirić s ceste, neće mu škoditi, a tako i tako će ga pustiti kad mu prestane biti zabavan. Možete mu u zamjenu ponuditi nešto bolje – igračku, poslasticu, igru (i time zapravo učiti da pušta).

Ako vam je potrebna pomoć, svakako se obratite osobi educiranoj u području ponašanja i treninga pasa, koja će vam pomoći da psa odgajate i učite bez fizičkog kažnjavanja, na način koji psa potiče i motivira.